Sitemap

Više...

Irina Subotić, art historian

Kultura pala na ispitu

Bila je kustos u dva najveća muzeja...

Miomir Korać, direktor Arheološkog instituta SANU

Arheologija nije nauka senzacije

Ovaj svetski priznati istraživač tvrdi da je...

Sesilija Bartoli, operska pevačica, predsednica Europa Nostra

Kultura mora biti u srcu Evrope

Ne možemo govoriti o zajedničkom nasleđu a...

Tomislav Toma Garevski, arhitekta

Voleo bih da ostavim trag i u rodnom Beogradu

Decenijama je imao titulu najuspešnijeg beogradskog arhitekte...

Vesti

Pobeda Pelegrinija na predsedničkim izborima u Slovačkoj

Kandidat vladajuće koalicije Peter Pelegrini pobedio je u drugom krugu predsedničkih izbora u Slovačkoj osvojivši glasove 55 odsto građana...

Usvojen memorandum Srbije i Francuske o strateškom partnerstvu za razvoj nuklearnog civilnog programa

Na sednici Vlade Srbije usvojen je Memorandum o razumevanju između Vlade Srbije i Francuske Elektroprivrede (EDF), o uspostavljanju okvira...

Počeo Inovacioni forum Srbija–Francuska: Inoviraj za planetu! Igraj zeleno!

Organizovanjem inovacionih foruma sa Srbijom, a prvi je bio održan u Muzeju nauke i tehnike, odajemo počast uspesima Srbije...

EP i Savet EU postigli dogovor o dodatnih šest milijardi evra pomoći i zajmova za zapadni Balkan

Evropski parlament i Savet EU postigli su dogovor o planu dodatnog finansiranja šest zemalja zapadnog Balkana na njihovom putu...

Zrenjanin Prestonica kulture Srbije 2025. godine

Ugovor za projekat "Prestonica kulture Srbije 2025. godine" potpisan je u Vladi Srbije, a ta čast pripala je Zrenjaninu. Ugovor...

Slobodan Šnajder, pisac

O Titu danas mislim bolje nego onda

Jedan je od najvećih majstora pisane reči koga su njegove drame i romani učinili hrvatskim klasikom. Preveden je na petnaestak jezika, a njegova najpoznatija drama ‘Hrvatski Faust’ igrala se u Beogradu, Evropi, u gradovima bivše Jugoslavije, ali nikada u Zagrebu. Anglista i filozof po obrazovanju, levičar po ubeđenju, bio je prinuđen da u vreme Tuđmanove vlasti napusti Hrvatsku. Živeo je kao veoma uvaženi emigrant u Nemačkoj. Danas živi na jednom hrvatskom otoku i prema potrebi odlazi u Zagreb i dalje u Evropu.

Ovih meseci Slobodan Šnajder (1948) je ponovo u žiži javnosti. Veliku pažnju privlači njegov novi roman ‘Anđeo nestajanja’. Radio ga je punih osam godina, objavila ga je hrvatska ‘Fraktura’, a ažurna novosadska ‘Akademska knjika’ je zaslužna za izdanje na srpskom jeziku. Baš kao što je objavila i njegov prethodni roman ‘Doba mjedi’ koji je imao četiri izdanja u Hrvatskoj. Preveden je na petanestak jezika, a krtičari su u italijanskim, nemačkim, holandskim…novinama pisali da je to  epski roman koji se nesumnjivo može smatrati remek-delom evropske književnosti. I prve kritike romana ‘Anđeo nestajanja’ nagovaštavaju da je Šnajder “iznova skrojio sjajan roman i razvidno pokazao i dokazao kako njegovo literarno umijeće ne poznaje, niti priznaje ikakve granice (Jaroslav Pecnik).”

Ovaj ugledni intelektualac je tokom decenija pisanja bio i kolumnista riječkog ‘Novog lista’ do trenutka kada ljudi na vlasti više nisu hteli da trpe njegove  žaoke. Uglavnom nije bio u ljubavi ni sa jednom vlašću. Samo kratko vreme, dok je premijer bio socijaldemokrata Ivica Račan, Šnajder je bio direktor respektabilnog Zagrebačkog kazališta mladih,  ali je zbog repertoarske politike koju je zagovarao, morao da ode. U Evropi ga hvale kao prvorazrednog dramskog pisca, u Hrvatskoj, uz retke izuzetke, njegovi komadi se ne igraju. Ne žali se zbog toga, po pravilu vispreno, često cinično, tumači i objašnjava pojedine poteze vlasti posle čega je svima sve jasno.

Korčulanska letnja škola 1968. Na slici desno je veliki filozof Herbert Markuze, teorijska zvezda pokreta 1968, dok je prvi levo glumac Ante Rumora, pored Slobodana Šnajdera.

Slobodan Šnajder je biološki potomak oca Đura Šnajdera, pesnika i književnika, i majke Zdenke koja je 1942. godine, kao pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta, jedva napunivši 18 godina, okusila zlodela u ustaškom logoru u Novoj Gradiški. Šnajder je umeo da kaže kako je i ‘divlji sin’ hrvatskog pisca Miroslava Krleže (1893-1981), a u ovom razgovoru za CORD objašnjava:

Nezakonski sin jest ono neugodno iznenađenje koje iskrsne kad umre otac, pa još slavan i bogat, te  takav sin prijavi svoje aspiracije na nasljedstvo. Nema, međutim, neke jagme oko nasljedstva Krležina. Anegdota veli da je jedan od najupornijih i najglasnijih u tom pitanju nasljedstva, a po Krležinoj smrti, bio njegov šofer.

Divlji sin  bio bi u ovom slučaju onaj kojega, kako to često biva, otac ne bi priznao. Ali kad više ništa u tom pitanju Krleža nije mogao, javili su se dakako šoferi.

Mi, naime, danas živimo u jednoj zemlji, u njezinoj književnosti, kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ.

Ja sam se, istina, i na to Vi aludirate, svojedobno sam prijavio da bih rado bio takav divlji sin. Račun ispao je kriv: Nema se tu što nasljediti. Moramo sve sami. Uvijek iznova. Uz golemo poštovanje  prema bardu, ali iznova. Dobro znajući da ni mi sami nećemo ništa ostaviti. Ja imadem, uz troje pravih,  već i divlje unuke.

Rodtelji su se rano razveli i odrastao je sa majkom:

“Moja majka i otac vodili su teške pravne bitke za djecu, sestru i mene, koja jako podsjeća na neke suvremene, naprimjer u vezi Severine. Moja je majka u tom teškom sporu odnijela pobjedu, tojest odnijela je djecu. No otac je onda gotovo potpuno nestao. O tome imate u završnim poglavljima romana Doba mjedi. Ja sam naslijedio tragove te njihove  borbe u pismima, kad su jedno drugome kidali utrobu, radije bih da nisam.”

Ako je kriterij valjanosti neke države u sreći njezinih građana, onda je te sreće u Jugoslaviji ipak bilo više nego danas.

Ipak, svemu uprkos, imao je srećno detinjstvo:

“Išao sam u osnovnu školu sa seljačićima jer smo stanovali na rubu grada, u jednom naselju koje nije bilo još grad, a prestajalo je biti selo. Odgajan sam u ženskoj obitelji, uz majku i baku, jednu silno pametnu matrijarku koju život zaista nije milovao. Njezin se sin, a moj ujak, nije vratio iz Mauthausena, kamo je šupiran nakon Jasenovca. Ubijen je doslovno na zadnji dan rata, u svibnju 1945. Za nj je kod nas uvijek gorjela svijeća-dušica ispred partizanske spomenice. Moja je baka dobijala naknadu za sina, u današnjoj vrijednosti nekih 30 eura.”

Kada ga zamolim da kaže šta mu ostalo kao nasleđe od roditelja, kako je izgledalo njegovo odrastanje,dobijam odogvor:

“Genetiku, dakako, ne biramo. Ja u tom smislu imam od oca  Danajski dar: imam jedan gen koji uvijek zabrine kardiologe. Meni, crno na bijelo, piše da imam povećani rizik od infarkta. Moj je otac, točno u mojoj današnjoj dobi, umro od infarkta miokarda.

On je, dakle iz djetinjstva nestao, da bi se pojavio u mom životu negdje u gimnazijskim danima. Moram odmah reći da sam išao  u gimnaziju nesravnjivo bolju od ovoga što se danas vodi pod tim pojmom. Nastavnički kor bio je nevjerojatan i ja po dobru i danas pamtim mnoge od svojih profesora i profesorki. Profesor hrvatskoga ulio mi je poštovanje i ljubav za Crnjanskoga, a potom i za Krležu. Jako sam rado razredu čitao svoje rane  radove. Uvijek sam bio tašt i trebao sam publiku.

Začudo, ono što bi u odgoju imala biti muška komponenta, namirio sam sam. Jako sam volio nogomet. Išao sam na utakmice, dakako Dinama i vikao. Bio je naravno problem s ulaznicom. Trebalo je naći bilo kojega odraslog navijača da me besplatno uvede. I tako eto, mnogi su me posinili, bio sam divlji sin mnogima. Krleža nije išao na utakmice.”

Šta je danas ostalo od onog levičara, koji je1968. kao delegat Zagrebačkog sveučilišta, došao u Beograd da pozdravi studente:

“Reći ću Vam najprije nešto o šezdesetosmoj, toj generaciji koja je svim silama pokušala da se politički i kulturno rodi. Čovjek obično odraste tako da se odupire autoritetu. Jugoslaviju je u to vrijeme vodio čovjek golemog političkog instinkta – Titu je to priznavao čak i Đilas – , te velikih zasluga za uspjeh jedine autentične revolucije na našem tlu. Ustaše su svoj pokret također zvale revolucijom, I to su je krstili otvoreno totalitarnom, jer za njih taj termin nije imao ružan prizvuk kao danas, već naprotiv. Ali totalitarna revolucija je revolucija protiv pojma. Kao i Tuđmanova, konzervativna.

Dakle, s jedne strane imali smo za vođu čovjeka neospornih zasluga za relativno mirno djetinjstvo i mladost koje smo dotad imali. Ali vidjeli smo da je stvar njegove revolucije zastala, da revolucija, kako veli Krleža (ali sigurno to nije rekao Titu, pogotovo ne tete-a-tete, licem u lice), manevrira kao lokomotiva na sporednom, ranžirnom kolodvoru. Nama je režim izgledao star, nesposoban za promjene, koje su doduše deklarativno bile u svačijim ustima, ali u zbilji ništa se nije mijenjalo.

U tom se trenutku revolucija prepala svoje vlastite mladosti. Nemojte zaboraviti da je Edvard Kardelj, premda jedan od najpametnijih u Titovu okruženju, pledirao na CK da se na beogradske studente pošalju tenkovi.

Mi, naime, danas živimo u jednoj zemlji, u njezinoj književnosti, kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ.

Mi smo tada izašli na ulice, a moglo je lako biti da se kod nas dogodi krvoproliće kao na pekinškom Trgu nebeskog mira.

Danas, nakon rasapa njegova projekta, ja o Titu mislim bolje nego onda. No prigovore koje njemu stavlja moja Anđa Berilo u romanu Anđeo nestajanja, dakle osoba odana stvari njegove revolucije, u osnovi su prigovori koje je moja generacija stavila Titovu režimu 68. godine.

Šezdesetosmaška pobuna bila je potpuno sinkrona s evropskim zbivanjima na sveučilištima, naposle francuskim i njemačkim. Imali smo veze s njima, i mnogi su od nas dugo bili pod sumnjom Službe zbog tih veza. U devedesetim naši su dosijei naprosto išli iz ruke u ruku, Službe slijede od tada drugačije, pa i suprotne ciljeve, štiteći države jedne drugoj neprijateljske, ali u osnovi to su isti ljudi. Tako je bilo s Gestapom u Francuskoj. Zapadu nisu bili potrebni samo ljudi koji su umjeli crtati i ispaljivati rakete, već nadasve i policajci.  To je sve skupa još neispisano poglavlje. Ponešto dugujem i svojoj generaciji.

Danas stvari stoje tako da novija hrvatska povijest počinje od 1971. To bi kod vas značilo, od Titova obračuna sa srpskim liberalima.

Novija hrvatska povijest, međutim, počinje od godine 1968.

Ipak, kako rekoh, o Titu danas mislim bolje nego tada. Osobito mi se to objasnilo proučavanjem Titova otpora Staljinu. Da tog otpora nije bilo, mi bismo proveli mladost u sivom podneblju zemalja takozvane narodne demokracije, tojest zemalja sovjetskog lagera.”

Može li se biti javno deklarisani levičar danas u Hrvatskoj, odnosno na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a ne biti zbog toga profesionalno sankcionisan? Koliko je to danas prihvatljivo, neprijatno, opasno?

Photo: Dirk Skiba

“O tome nikad nisam mislio na takav način. Čak i kad sam primao prijetnje s opisima moje fizičke likvidacije, koja će biti tako stručno izvedena da ću je moći doživjeti u punom opsegu i to sat vremena, nisam naprimjer odmah jurio na policiju. A rekao sam, postoje stručnjaci na cijeni.  Ipak, ne znam što bi to bilo – deklarirani ljevičar? To izgleda kao kompot od marelice na kojemu stoji što je u tegli. Ja NIKADA nisam odlučio biti deklariran kao kompot od marelice.  O riziku nisam nikada mislio. Mislio sam svoje, jedino pazeći na to da me ne usvoji netko kriv.”

Možete li živeti od pisanja?

“Ja sam hrvatski penzioner, a ta je kategorija manje-više socijala. Mojim se izdavačima vani to ne dopada, pa mi povremeno doture neki novac. Imam sigurno više od većine onih koji se bave time čime se ja bavim. Ako baš nisu akademici.”

Koliko Vas se dnevna politika dotiče danas?

“Pada mi na pamet slavna Napoleonova izreka na tu temu:Svi govore o sudbini. Politika je danas sudbina.”  Tako Bonaparte. Uzgred taj je prvi stvorio tajnu sužbu, vrlo efikasnu.  Eto, a gore u intervju rekao sam da je sudbina genetika. Mogu jedino reći da sam, stareći, razvio prezir prema političkoj klasi kao takvoj. Čini se da ta klasa u našem prostoru, ex-jugoslavenskom, nekom nuždom preraste u ono što se kod Đilasa zove nova klasa, tojest nomenklatura. Ono što je u tom smislu čak i neka novost, a događa se u Hrvatskoj, da odnedavna, politička klasa potpuno izravno pretače javni novac u vrtoglavim iznosima svoja poduzeća, u svoje vlasništvo. Naprimjer, ministar si pretoči u svoju firmu miijune eura. Tu se ništa više ne krije, iako je  bezočno.  To je dosad ipak išlo nekako izokola, premda je rezultat isti. Sad se više ne okoliša. Politička klasa samu sebe promovira u visoku buržoaziju. Zasad bez ikakva rizika!”

Postoji li neka dobra, najbolja tekovina koja nam je ostala iz nekadašnje zemlje?

“Postoji, tako što više ne postoji. Postoji sjećanje. Ako je kriterij valjanosti neke države u sreći njezinih građana, onda je te sreće u Jugoslaviji ipak bilo više nego danas. Nemajmo iluzija, doduše. Jugoslavija bila je daleko od idealne države, ali gledamo li danas unatrag, ovo što sam rekao čini se istinom većini onih koji su rođeni na ovom tlu.”

Šta je najveći uspeh hrvatske vlasti od postanka države Hrvatske do danas?

Pa to bi podrazumijevalo da postoje mnogi uspjesi, a onda je jedan najveći. Dajte-najte, velimo mi kajkavci. I moj mazohizam imade granica.

Šnajderova pozorišna drama ‘Hrvatski Faust’ do danas je ostala ‘tamni predmet žudnje hrvatskog malograđanstva’, neodigran u Hrvatskom narodnom kazalištu. Da je ikada odigrana u HNK, kao što je 1982. odigrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i sledećih deset godina bila najgledanija predstava u ovom teatru,  bi li se nešto promenilo sa percepcijom ovog komada i njegovoj valorizaciji kad je reč o savremenoj hrvatskoj drami?

“Nerado govorim o tome jer sam sam sebi već na tu temu domorio. Ja stalno dižem dva prsta, i kao zamolim, gospodo, ja sam tu, divlji sin ovoga ili onoga, dajte me, zaboga, primijetite! Ali u osnovi, fućka mi se za to. Postoji u romanu Anđeo nestajanja poglavlje s naslovom ‘Le Danse macabre croate’, tojest ‘Mrtvački ples hrvatski’  gdje sam rekao nešto zaključno na tu neveselu temu, sa željom da više nikada javno ne trebam o tome govoriti.

Odnedavna, politička klasa u Hrvatskoj potpuno izravno pretače javni novac u vrtoglavim iznosima svoja poduzeća, u svoje vlasništvo

A eto, Vi pitate. Radi se o nečemu što je kao tabu nadživjelo rasap države i nastavilo trajati u drugoj, napravljenoj po suprotnoj ‘knjizi uputstava za korisnike’. Pa kako to? Ima u svemu tome nešto kuriozno, nešto skurilno-komično. Skurilno upućuje na nacerene lubanje.

E pa, pokoj prahu svih njih!”

Kada je Snježana Banović kao direktorka Drame HNK htela je da se ‘Hrvatski Faust’ postavi na scenu HNK, ali?

“Mladen Tarbuk, intendant HNK u doba kad je Snježana Banović bila direktorica Drame – uzgred daleko najobavješteniji dvojac do sada – uistinu je u jednom intervjuu spomenuo da kani odigrati taj komad. Ali repertoarni prijedlog nije nikada oformljen. Njih su dvoje sigurno mislili na to, osobito Snježana Banović, ali ona je vrlo brzo otpuštena s poziture direktorice Drame, i to upravo zbog jednog gostovanja u Beogradu koji je planirala. A potom je nažalost odvisio  i Mladen Tarbuk. Banović je razvila veliku agitaciju, ne samo za tu dramu, već i za trinaest drugih nikad odigranih, na mnogim mjestima, pa i u svojoj knjizi o ludim osamdesetim, koje imate u vrlo dobrom izdanju Geopolitike.”

Vaš novi roman ‘Anđeo nestajanja’, svojevrsna je oda Zagrebu kojeg više nema. Šta je  Slobodanu Šnajderu Zagreb danas?

“Pa kao što ste razotkrili tko mi je biološki otac, a kome sam se nudio za usvojenje, tako je i Zagreb zauvijek, zar ne, moj rodni grad. Samo se Homer rodio čak sedmorim grčkim gradovima. Anđeo nestajanja je posvećen Zagrebu, to jeste roman o njemu, kao što je naprimjer Döblinov Alexandarplatz, ako se malo  može usporediti s velikim,  roman o Berlinu.  Živim na jednom otoku srednje Dalmacije. Tamo su mi izvori, a jedna polica cijela već su moje knjige. Strašno.”

Šta ovaj pisac čita ima li on svoje omiljene pisce?

“Ja sam stroj za čitanje. Anegdota veli da je moj otac, stari Kempf iz Doba mjedi, čitao cijelu hrvatsku književnu produkciju svojega doba kao kritičar. Ja se ne bavim kritikom, ali me zanima što kolege pišu. 

U posljednje vrijeme čitao sam dosta Kiša. Moj veliki književni uzor je Roger Martin du Gard, zaboravljeni francuski nobelovac, i njegova Porodica Tibo. Tako bih htio pisati. Ne vjerujem da ću dospjeti.