Nakon ’versajskog’ (1918-1941) i ’titoističkog’ (1945-1991) mira, prostor takozvanog zapadnog Balkana i Bosna i Hercegovina u njemu žive treću mirnu epohu – ’dejtonski’ mir. I kao što su se i versajski i titoistički mir pretvorili u ratni međuetnički košmar čim se raspala evropska konstelacija, istu sudbinu može očekivati i ’dejtonski’ mir dođe li taj čas. Za sada se evropska konstelacija, uprkos stalnim izazovima, održava pa otuda treba i verovati rečima američkog zvaničnika zaduženog za ovaj prostor Gabrijela Eskobara – da neće biti rata
Put od civilizacije do varvarstva zna biti munjevit.
Ujedinjene nacije su 1996. donele odluku da će 21. novembar biti Svetski dan televizije, jer je tada održan prvi Svetski televizijski forum na kojem su se okupile ključne medijske ličnosti kako bi govorile o porastu značaja televizije. Vratimo se u Beograd iz 1938. godine: Tada je dnevni list ’Politika’ objavila sliku sa prestoničkog Sajma, na kojoj se i predsednik vlade Milan Stojadinović na štandu ‘Filipsa’ divio tadašnjem čudu tehnike – televiziji (eksperimentalnom emitovanju), da bi se za samo koju godinu od te vere u progres sve survalo u varvarstvo. Jer je Sajmište pretvoreno u stravičan koncentracioni logor. Slično se i Jugoslavija 1991. od zemlje na vratima buduće ujedinjene Evrope survala u varvarstvo. A ni danas, kad je BiH u najvećoj krizi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ne znamo da li se Jugoslavija zaista do kraja raspala.
U današnjem limbu dejtonske ‘Jugosfere’ (Tim Džuda), pretnja novog krvavog raspleta latentna je i sigurno uvek izvesnija od ‘skandinavizacije’.
’Nafaka’ je turska reč od od arapskog ’nafaqa’. Ovaj turcizam uobičajen kod Bošnjaka najčešće znači sudbinu, božiju volju ili sreću. Prema islamskom učenju, nafaka je i ono što je čoveku (ili životinji) određeno od boga da pojede i popije u toku života.
’Nafaka’ je turska reč od od arapskog ’nafaqa’. Ovaj turcizam uobičajen kod Bošnjaka najčešće znači sudbinu, božiju volju ili sreću. Prema islamskom učenju, nafaka je i ono što je čoveku (ili životinji) određeno od boga da pojede i popije u toku života. Uglavnom, nafaka je simbolički višeznačna. I za BiH, četvrt veka i jednu godinu od Dejtona, u nedostatku funkcionalnosti (održivosti?), može se reći – bez imalo cinizma – da joj je možda takva nafaka.
Vilijam Hejg, nekadašnji državni sekretar za spoljne poslove Ujedinjenog Kraljevstva u autorskom tekstu za Tajms poručuje ovog novembra da je Balkan ključna oblast za zapadne zemlje da se suprotstave stalnoj eroziji stabilnosti. Pa i Pedi Ešdaun, čovek sa ovlašćenjima kolonijalnog guvernera (kako je to ocenio Gardian), kad je 2006. odlazio iz BiH kao svoj najveći neuspeh istakao je to što nije uspeo da izgradi građansko društvo koje je među ljudima opsednutim košmarom utopija, jer je BiH, kako je davno rekao Ešdaun, i dalje ’uplašena i podeljena zemlja’.
Otuda odgovorna realpolitika znači da Zapad, Rusija (sad i Turska obavezno), kao i Srbija i Hrvatska moraju i dalje biti garanti Dejtona, a famozna funkcionalnost BiH nije stvar Dejtona već volje tamošnjih elita i inostranih pokrovitelja da racionalizuju etnonacionalizam.
Sve je malo i bizarno: Milorad Dodik došao je na vlast uz svesrdnu pomoć tadašnjeg Vašingtona 1998, a Medlin Olbrajt ga je zvala ’daškom svežeg vetra na Balkanu’. Dodik, kao i mnogi Srbi, u visokim predstavnicima kao što su Valentin Incko ili njegov naslednik Kristijan Šmit vide duh Benjamina Kalaja, austrougarskog upravitelja Bosnom koji je probao da stvori ’bosansku naciju’. Građanska BiH je slična manipulacija. Srbi i Hrvati pristaju na tehničku BiH. Bošnjacima to nije dovoljno ’funkcionalnosti’. Zamislite da kosovski Albanci pristaju na ’tehničku’ Srbiju?