Oduvek sam znala da će moj profesionalni životni put biti muzika. Okružena uzburkanim, toplim džez harmonijama koje su dolazile iz sobe u kojoj je stvarao moj otac, kompozitor Mirko Šouc, zagledana u zvuke svog klavira koji mi je kroz boje klasične muzike budio maštu, gradila sam svoj svet i svoj muzički put
U mojim mladalačkim željama grupni rad je imao prednost nad individualnim, a tada nisam ni slutila da će dirigovanje biti moj izbor. Muzika je kao umetnost, najbliža svima. Taj čudesni, univerzalni jezik pokreće emocije, osvaja dušu i u trenu odvlači našu pažnju od vremena, objektivnosti i spoljnog sveta. Kao dirigentu, uvek mi je posebno zanimljiv trenutak kada gostujem u inostranstvu, stanem pred potpuno nepoznat ansambl, podignem ruke i započnemo zajedničku kreaciju na sasvim nam dobro poznatom jeziku – jeziku muzike. Prvi put se srećemo, a upoznamo se u suštini tako brzo, zahvaljujući muzici. Prihvatam da radim ona dela za koja osećam i znam da su bliske mojoj duši, mom umetničkom biću. Sve što radim, radim sa entuzijazmom i ljubavlju prema muzici i kolegama. Jer, dirigent ne postoji bez ansambla.
Svaki segment u radu na predstavi je važan: studiranje partitura, saradnja sa rediteljem i koreografom, korepetitorske solističke probe, rad sa orkestrom, horom i konačno spajanje svih ansambala na sceni. Jedna od prvih faza u radu jeste rad na prepevu, tj. prevodu sa originalnog jezika na srpski jezik i njegovom prilagodjavanju postojećoj muzici. Ovaj izuzetno važan posao podrazumeva potpuno saglasje i poštovanje svih pravila muzičkog i govornog teksta. Zadatak dirgenta je da učestvuje u radu na prepevu, a cilj je da slušalac bez napora i sa lakoćom prati logiku pevane reči.
Najveći uzori su mi moj otac i profesorka Darinka Matić Marović. Jasno se sećam trenutka kada sam prvi put začula na jednoj probi „Maestro, da Vas pitam…“. Pomislih…ovo je trebalo zaslužiti
Svako izvodjenje donosi nove izazove, a problemi koji se dešavaju dirigent mora neosteno, brzo rešiti, „hladne glave“ i nadasve dobrom dirigentskom tehnikom. Publika takve detalje ni ne oseti. Ansambl dirigentu mora u potpunosti verovati, (jer, sledi Vas samo neko ko Vam veruje), a dirigent mora poznavati svaki trenutak predstave, kolektivan i pojedinačan, voditi ceo ansambl u svakom trenutku, ali i biti spreman da brzo reaguje u nepredvidjenim situacijama. Naravno, dobro zdravlje, odlična fizička kondicija (predstave ili koncerti traju oko dva sata, ne računajući vreme pre početka, kada se pripremam), vrhunska koncentracija i sposobnost brzog reagovanja se podrazumevaju.
Kao redovni profesor na Faklultetu muzičke umetnosti u Beogradu u prilici sam da edukujem mlade, ali i da ih usmeravam u karijeri, pomognem u napredovanju. Pomoći mladom umetniku je prava sreća.
Emocije se nepogrešivo prenose na ansambl, soliste, a onda i na publiku. Moje iskustvo kaže da publiku nikada ne možete prevariti. Naša publika je sjajna. Svedoci smo da su pozorišne i koncertne sale pune.
Biti uspešan ne znači imati nekoliko dobrih koncerata ili jednu uspešnu sezonu, već godinama kontinuirano napredovati, biti hrabar, ponekad rizikovati. Ali, kada volite svoj posao, zaista Vam ništa nije teško. Bar je nama, umetnicima jedna stvar jasna: Sve što dobro uradimo nagradjeno je aplauzom…samo, dug je i trnovit put do tako lepe nagrade.
Ali, prava sreća dolazi tek balansom privatnog i profesionalnog života. Moja najveća životna radost je moja ćerka Katarina.
Foto: Fotostudio Nikolašević