Zainteresovanost i za nauku i za praksu dala mi je perspektivu iz koje sam mogla da vidim kako u oblasti mentalnog zdravlja ima malo suštinske komunikacije između ova dva pristupa istoj temi koji, prema mom mišljenju, ne mogu jedan bez drugog. Ali ni nauka i praksa udružene, ne mogu mnogo toga da urade ukoliko ne iskorače iz svog ušuškanog akademskog ili terapijskog okruženja u društvo, i pokušaju da utiču na širi društveni kontekst bez kog se malo šta može uraditi kada govorimo o mentalnom zdravlju.
Tako sam rešila da osnujem PIN (Psychosocial Innovation Network), organizaciju koja će okupiti ljude iz prakse i nauke koji će, rame uz rame, pokušati da razumeju probleme mentalnog zdravlja, i zajedno utiču na sistem. Kao naučna saradnica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, i direktorka PIN-a, imala sam priliku da vidim kako i akademska i praktična struja mnogo uče jedna od druge.
PIN sada ima 6 godina. Sproveo je preko 40 projekata u okviru kojih je preko 6000 ljudi dobilo podršku. Dao je naučne dokaze potrebne za razvijanje psiholoških intervencija, pružio uvide u iskustva ugroženih grupa, promenio praksu dodeljivanja međunarodne zaštite uvođenjem psihološke procene, uspostavio nacionalne mehanizme za zaštitu mentalnog zdravlja i međunarodni Konzorcijum (CoReMH) usmeren na mentalno zdravlje izbeglica, i još toliko toga. Izgleda da trojstvo–nauka, praksa i zagovaranje-dobro rade u timu.
Mnogo puta su me pitali šta je PIN dovelo do ovoga gde je sada, i tu nemam mnogo dilema. To je, pre svega, bio dogovor koji sam napravila sa sobom na samom početku: mnogo vremena ću ulagati u bavljenje PIN-om. Ako na to niste spremni kada pokrećete nešto svoje, teško da će zaživeti, a i ako zaživi, teško da će moći da traje. Bavljenje uključuje podjednako usmerenost na posao – programe i ciljeve, ali i na ljude – da im tu bude dobro, da organizacija može da pruži stimulativno okruženje u kom ljudi osećaju da napreduju i da su uključeni i pitani. Ako bilo šta od toga ne postoji – ljudi će otići. Druga stvar bi bila da pažljivo odaberete prvi tim sa kojim se, pre svega vrednosno slažete i koji je, kao i vi, spreman da odvaja mnogo vremena, kad god je to potrebno. I ovaj tim iz sve snage čuvajte, tu je akumulator i vaše, i organizacijske snage. Treći savet bio bi da budete spremni da će organizacija i neki njeni članovi rasti brže ili sporije u odnosu na ono što ste zamislili, uključujući i vas same. To će dovesti do toga da strukture unutar organizacije možda treba da se menjaju. I biće nekada teško to prihvatiti, nosiće nekad tugu, bes ili strah. Ali fleksibilnost i spremnost na to da se postavke revidiraju, šta god to značilo, ključni su da bi organizacija mogla da raste u svojoj punoj snazi, organski, kako i kada je njoj vreme.
I kada dođu krize, a uvek dođu – nema povlačenja, puštanja na autopilot, ili ideje o tome da će se stvari same rešiti – neće. A ako se ne rešavaju napraviće pukotine, koje će tim videti čak i kada vi mislite da ne vidi, i kroz koje će malo po malo cureti entuzijazam, posvećenost i poverenje. Tako da, kada naiđu te krize – podsetite se na onaj inicijalan dogovor sa sobom – baviću se time – i revidirajte da li ste na to spremni. Ako niste – prepustite nekom drugom, možda vas je organizacija prerasla, a cilj i jeste da ono što izgradite može da živi bez vas, kao i bez svakog drugog člana. A ako jeste spremi – sazovite tim, i bacite se na posao, koliko god to nekada bilo teško i tražilo od vas da idete izvan svoje komfor zone. Zbog organizacije, tima, sebe, a pre svega zbog misije za koju se borite.