H.E. Hidajet Biščević, ambasador Hrvatske u Srbiji

Ne želim polemizirati s ovdje stvorenom javnom i medijskom atmosferom oko “slučaja Petrovačke ceste“, jer bih onda morao zaredati brojna pitanja:  zašto je uopće došlo do „izbjegličke kolone“, koji je bio kontekst, što se dogodilo prije toga, zašto je uopće pokrenuta „Oluja“, kako to da istražitelji Haškog suda u tom konkretnom slučaju nisu našli razloga za pokretanje procesa, zašto je „slučaj“ pokrenut nakon gotovo trideset godina – Hidajet Biščević

Odnosi Hrvatske i Srbije na niskom su nivou, kaže u intervjuu za CorD ambasador Hidajet Biščević. U analizi takvog stanja stvari ambasador Biščević kaže da Hrvatska ostaje privržena i spremna razvijanu dobrosusjedskih odnosa, na načelima međusobnog uvažavanja i nemešanja u unutrašnja politička pitanja, u kontekstu europskih načela i vrijednosti. Prepreku razvoju odnosa koji su, veruje ključni za mir i stabilnost u regionu, više vidi na strani Beograda.

Vaša Ekselencijo, u prvom intervjuu za srpske medije, koji ste dali kao ambasador, pre dve godine, rekli ste da je Vaš cilj „da odnosi Hrvatske i Srbije dostignu nivo dobrosusedstva, ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja i nemešanja u unutrašnje stvari dve države, i tako doprinesu trajnoj stabilizaciji ovog dela Evrope“. Kako komentarišete ocene, koje se mogu čuti poslednjih meseci, da su bilateralni odnosi na jako niskom nivou?

Na žalost, uzajamni odnosi su, kako kažete, na jako niskoj razini. No, s hrvatske strane, kao dugoročni strateški cilj i interes, ostaje uvjerenje i usmjerenje ka uspostavi odnosa upravo na onim načelima koja sam naveo i u tom davnom razgovoru: ravnopravnost, dobrosusjedstvo, uzajamno uvažavanje i nemiješanje u unutrašnje poslove. Dodajem, rješavanje otvorenih pitanja isključivo političkim dijalogom i suzdržavanjem od provokacija, nametanja i isključivosti.  Nisam to ja izmislio i nije to izmislila Hrvatska – to su osnovna načela međunarodnih odnosa, to je srž Helsinške povelje. Ako vrijeme dopusti, dajte da iskreno analiziramo stvarno stanje u realnom životu oko svakog od ovih načela. Dobrosusjedstvo? Gledamo li mi jedni na druge kao na dobre susjede? Susjed je onaj kojeg razumiješ, s kojim razgovaraš oko problema, susjed je onaj kojem pomogneš, susjedi ne moraju biti u idealnim odnosima, ali zato postoje pravila. Gdje smo mi?  Dalje, uzajamno uvažavanje? Pa, na žalost, jasno je da češće svjedočimo pokušaje ponižavanja, negiranja, potcjenjivanja, prisvajanja, od politike do lingvistike, povijesti. Idem i dalje, do onog što je možda najvažnije – nemiješanje u unutrašnje poslove. Kako tu stojimo?

Gori Ukrajina, tinja plamen oko Tajvana, klimatske promjene prže ljude i isušuju rijeke, međunarodni poredak se urušava kao u Srednjem vijeku, lete rakete, probuđeni su stari špijuni, Srbija stoji na razmeđi dvaju svjetova, pred najvećim izazovom u svojoj modernoj povijesti, …a ja, eto, sjedim na Batrovcima jer je došla uputa da se „malo zadrži“  veleposlanika s diplomatskom putovnicom!

S obzirom na sve naše razlike, možda će biti ilustrativno spomenuti da je to načelo uvedeno u međunarodnu praksu još u vrijeme sučeljavanja Zapada i Istoka, u vrijeme usvajanja Helsinške povelje – dakle, SAD i Rusija, dva različita i sučeljena svijeta, usvajaju to načelo u sedamdesetim godinama, uz ostalo i da bi otvorili vrata detantu kao etapi ublažavanja posljedica  ideologijskog i sigurnosnog nadmetanja, a ovdje se to načelo ne primjenjuje, ovdje našeg detanta nema. Naravno, ne mogu izbjeći logično pitanje – zašto? Zašto se ta ključna načela ne primjenjuju? U odgovoru, moram biti iskren, otvoren i samim time „nediplomatičan“ –  s nijednim od tih načela Hrvatska nema problema. Ne idealiziram stvari, nisam slijep da ne vidim kako i u Hrvatskoj ima onih koji bi, po onoj staroj uzrečici, mijenjali „politički položaj za bolju geografsku lokaciju“, samo da „izbegnu komšiju“, ali je to u nas marginalni narativ koji se, uzgred rečeno, najčešće „hrani“ potezima, izjavama, napisima onih u Srbiji koji, načelno govoreći, ne prihvaćaju nijedno spomenuto načelo uzajamnih odnosa, onih koji produžuju narative iz prošlosti. Da skratim i zaključim: Hrvatska ostaje privržena i spremna razvijanu dobrosusjedskih odnosa, na spomenutim načelima, u kontekstu europskih načela i vrijednosti.

Najnovije tenzije u odnosima zabeležene su zbog protivljenja hrvatskih vlasti da predsednik Srbije poseti Jasenovac, mesto velikog stradanja u Drugom svetskom ratu. Zašto je ta poseta „politički rizik“, kako je objašnjeno u Zagrebu?

S obzirom da je i taj „slučaj“ jedan od primjera nepridržavanja spomenutih načela uzajamnih odnosa, u smislu političkog dijaloga i dogovaranja, dajte da budem posve jasan i precizan. Prvo, Hrvatska je višekratno osudila teška stradanja u Jasenovcu i iskazala poštovanje prema žrtvama… i ne govorim to zato da bih ukazao na odnos drugih naroda prema drugim zločinima na ovim prostorima kroz povijest i kroz nedavnu povijest. Usmjeravati javnu pozornost na jedan zločin – koji je, kako rekoh, osuđen s naše strane – ne može umanjiti ili otkloniti postojanje drugih.

Drugo, nesporno je da se na razinama visokih dužnosnika poznaju procedure… drugim riječima, ako se one pokušaju zaobići, to otvara vrata pitanjima: zašto, s kojim ciljem, pa opet sve do toga da li naglašavanjem jednog zločina može umanjiti drugi itd itd. Nisam čovjek takva profila, čvrsto vjerujem da nema politički opravdanog ubojstva, jednog čovjeka, sto tisuća ljudi, osam tisuća ljudi…

Da li se i dalje primenjuje poseban režim kontrole ulazaka hrvatskih funkcionera u Srbiju, koji je uveden kao reciprocitetna mera, i da li je on zaustavio neke planirane posete?

Sjedio sam neki dan na Batrovcima, u automobilu, kao akreditirani veleposlanik na povratku u Srbiju, više od sat vremena….i razmišljao. Koliko je sve ovo izvan pameti, izvan sposobnosti da se prepozna svijet. Gori Ukrajina, tinja plamen oko Tajvana, klimatske promjene prže ljude i isušuju rijeke, međunarodni poredak se urušava kao u Srednjem vijeku, lete rakete, probuđeni su stari špijuni, Srbija stoji na razmeđi dvaju svjetova, pred najvećim izazovom u svojoj modernoj povijesti, … a ja, eto, sjedim na Batrovcima jer je došla uputa da se „malo zadrži“  veleposlanika s diplomatskom putovnicom! Koliko daleko od strašnih realnosti, koliko promašenosti, kao kakav igrokaz usred zapaljena svijeta. Je li to doprinos normalizaciji odnosa? Kakve zaključke iz toga da izvučem?

Nesporno je da su hrvatsko-srpski odnosi ključni za mir i stabilnost u ovom dijelu Europe – što više, u današnjim okolnostima, kad je nadjačao konfrontacijski modus u odnosima Zapada i Rusije, kad se otvaraju mnoge nepoznanice oko geopolitičke konfiguracije u tom „međuprostoru“ između Zapada i Rusije

Ako i dalje smatrate da su „hrvatsko-srpski odnosi ključni za stabilnost, mir i sigurnost ovog dela Evrope“, kako promeniti preovladavajući narativ?

Nesporno je da su hrvatsko-srpski odnosi ključni za mir i stabilnost u ovom dijelu Europe – što više, u današnjim okolnostima, kad je nadjačao konfrontacijski modus u odnosima Zapada i Rusije, kad se otvaraju mnoge nepoznanice oko geopolitičke konfiguracije u tom „međuprostoru“ između Zapada i Rusije, kad ne treba isključiti i neke nove „crte razdjelnice“ posred Europe, taj je odnos Hrvatske i Srbije još važniji. Perspektiva stabilnosti i mira u ovom dijelu Europe sasvim je drukčija ukoliko smo i jedni i drugi dio istog sigurnosnog sklopa, a posve različita, čak potencijalno vrlo opasno različita kada to ne bi bio slučaj.

I sami ste isticali da već dugo (od 2019), nema susreta zvaničnika Hrvatske i Srbije na višim nivoima. Da li bi, u postojećim okolnostima, takvi susreti mogli da proizvedu neki pozitivan efekat?

Kao i uvijek, takvi susreti moraju  biti krajnje ozbiljno i precizno pripremljeni. Iskreno, u postojećim okolnostima, kada se u ovdašnjem javnom i medijskom prostoru upravo odnosi s Hrvatsko, posve nezasluženo, a nerijetko i neprimjereno,  koriste kao „ispušni ventil“ za neke druge izazove i probleme, teško je zamisliti susrete na višim razinama. Upravo zato da izađemo iz „taloga prošlosti“ bili smo predložili  odgovarajuće susrete na radnim razinama, da napravimo neku vrstu „inventure“ naših odnosa, da vidimo gdje smo, što treba učiniti oko najvažnijih i najosjetljivijih pitanja, da napravimo neku „mapu puta“ i pokrenemo se s mrtve točke.

Na žalost, nije bilo odjeka. Tako da upravo neriješena i otvorena pitanja –  da spomenem i najbolnije: nestale osobe – u realnom političkom životu otežavaju rad na unapređenju odnosa. I konačno, ono najvažnije – Srbija ne može suštinski pridonositi unapređenju odnosa ukoliko će nastaviti gurati nedavnu prošlost pod tepih. Srbija se treba suočiti s tom prošlošću.

Zbog odnosa sa susjedima, ali i zbog sebe same. Kako očekivati iskreno i suštinsko i iskreno unapređenje odnosa ako se, vraćam se posljednjem primjeru, podizanjem optužnica temeljem tzv. univerzalne jurisdikcije ponovno pokušava preuzeti uloga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, proglašavajući se nadležnom na teritorijima drugih suverenih, međunarodno priznatih država, bez ikakvih ograničenja koja su sastavni dio međunarodnog prava. Hrvatska je članica Europske unije i svakako ne bi postala članicom da nije procijenjeno kako je njen pravosudni sustav funkcionalan. Dodajem još nešto, slično kao i u „slučaju Jasenovac“ – gdje je poštivanje procedura, zašto pravosudnim tijelima Hrvatske nije prethodno predana dokumentacija? To neizbježno otvara pitanja stvarnih ciljeva takva pristupa. Takav stav protivan je vladavini prava, međunarodnom pravu i međunarodnom kaznenom pravu i ne pridonosi izgradnji dobrosusjedskih odnosa.

Vaše je uverenje da je interes Hrvatske širenje EU i ulazak Srbije u tu zajednicu. Više puta ste rekli da Hrvatska neće blokirati taj proces. Predsednik Hrvatske je, međutim, nedavno izjavio da je podizanje optužnice protiv hrvatskih pilota, zbog granatiranja izbegličke kolone, u avgustu 1995. na Petrovačkoj cesti, predstavlja „neinteligentno ponašanje“ srpskog rukovodstva koje krši obaveze iz procesa pridruživanja i dovodi u pitanje ulazak Srbije u EU. Može li suočavanje sa prošlošću postati deo trgovine u tom procesu?

Ne želim polemizirati s ovdje stvorenom javnom i medijskom atmosferom oko “slučaja Petrovačke ceste“, jer bih onda morao zaredati brojna pitanja:  zašto je uopće došlo do „izbjegličke kolone“, koji je bio kontekst, što se dogodilo prije toga, zašto je uopće pokrenuta „Oluja“, kako to da istražitelji Haškog suda u tom konkretnom slučaju nisu našli razloga za pokretanje procesa, zašto je „slučaj“ pokrenut nakon gotovo trideset godina… Drugim riječima, bojim se da je riječ o još jednom primjeru skretanja pozornosti na neki pojedinačni slučaj ili događaj da bi se uklonila šira slika i izbjeglo suočavanje s realnim kontekstom iz tih vremena.

Razumete li pozive Srba izbeglih iz Hrvatske, ali i Hrvata, da se deblokira proces ekshumacije i identifikacije žrtava rata koji je vođen pre 30 godina? Zašto taj postupak stoji u mestu?

Razumijem poziv, i pravo, svakog čovjeka, Srbina, Hrvata, bilo koga, da se pronađu, identificiraju i obiteljima predaju ostaci nestalih žrtava iz tih vremena.

Demokratski savez vojvođanskih Hrvata bio je dio koalicijske liste „Zajedno za Vojvodinu“. Povratak u Narodnu skupštinu nudi potencijal za snažniju političku afirmaciju hrvatske zajednice u Srbiji

Na žalost, suprotno ustrajnom i predanom radu na hrvatskoj strani, ovdje cijeli „dosje nestalih“ očigledno nije u fokusu i ostavlja ga se po strani.  Tako da pitanje o tome zašto, kako kažete, postupak stoji u mjestu, treba uputiti Beogradu.

Nedavno ste primetili da saradnji Hrvatske i Srbije nedostaje “snažnija dinamika“ na političkom nivou, ali da tog nedostatka nema na polju ekonomije i trgovine. Šta smatrate najboljim primerima te ekonomske saradnje?

Činjenica je da gospodarstvo i trgovina nalaze svoje kapilarne putove suradnje neovisno ili čak usprkos izostanka „političke dinamike“. Obujam robne razmjene već je godinama na visokoj, u nekim sektorima čak i na uzlaznoj putanji. Svjedoči o tomu i činjenica da čak i u teškom razdoblju pandemije robna razmjena nije bitno smanjena. Dodatno, prepoznajem veliku posvećenost Srbije upravo gospodarskom razvoju, modernizaciji infrastrukture…premda, iskreno, ne razumijem medijsku potrebu da se svaki takav napredak predstavlja kao nekakvo „takmičenje s Hrvatskom“. Općenito govoreći, i dalje smatram da bi trebalo ojačati suradnju u oblasti infrastrukture i transporta, kako bismo cijeli ovaj dio Europe izvukli iz „prometnog mraka“ .  Premda, u aktualnim okolnostima, treba realno prepoznati da to ovisi i o daljnjim političkim kretanjima i geostrategijskim odabirima.

Kako objašnjavate činjenicu da sve veći broj građana Srbije letuje u Hrvatskoj, kako je objavljeno ovog  leta?

Iskreno, ne bih rekao da tu treba nešto posebno „objašnjavati“ – ljudi sami odabiru i odlučuju gdje će trošiti svoj novac. Ako je to Hrvatska, s obzirom na nedavnu prošlost, tim bolje i tim korisnije – ljudi se vide, razgovaraju, komuniciraju, sve to smanjuje napetosti i podozrenja. Ove godine, koliko znam, gotovo pedeset tisuća vaših građana ljetuje na hrvatskoj obali, uz to je izdano i gotovo petnaest tisuća radnih dozvola u turističkom sektoru. Dakle, riječ je o osobnim odabirima pojedinaca i obitelji i riječ je o procjeni ekonomske dobiti onih koji dolaze raditi u Hrvatsku.

U novom sazivu skupštine Srbije biće i dva poslanika sa liste Zajedno za Vojvodinu koju predvodi Demokratski savez Hrvata. Smatrate li taj povratak Hrvata u skupštinu Srbije potencijalom koji bi mogao da doprinese poboljšanju odnosa dveju zemalja?

Preciznije, Demokratski savez vojvođanskih Hrvata bio je dio te koalicijske liste „Zajedno za Vojvodinu“. Povratak u Narodnu skupštinu nudi potencijal za snažniju političku afirmaciju hrvatske zajednice u Srbiji,  moguće i na razini izvršne vlasti, premda će mnogo toga ovisiti o snazi i sposobnosti njihova djelovanja,  uvažavanja njihovih inicijativa od strane vlasti i, svakako, o stvarnom budućem karakteru bilateralnih odnosa u kontekstu širih odnosa Istoka i Zapada.   Svaki korak naprijed u tom smislu približio bi nas ujedinačavanju prava Hrvata ovdje s pravima srpske zajednice u Hrvatskoj i to bi svakako bio doprinos unapređenju uzajamnih odnosa.