Mapa sajta

Žarko Laušević, glumac

Najlakše je odustati, a ja to nisam hteo

Mogao je da bude pisac i slikar, a odabrao je da bude glumac koji piše knjige koje se prodaju u velikim tiražima. U svojoj ispovesti za CorD, prvi put govori o svom odrastanju, vaspitanju, o tome kako je nekoliko puta u životu počinjao ispočetka – kada je 1978. došao u Beograd na studije, završio fakultet, počeo novi život. Onda se desila tragedija, posle izlaska iz zatvora je opet bio na početku, posle bombardovanja je otišao u Njujork i – opet početak. Taj odlazak je bio najbolniji

Ništa moćnije, a tananije, nije se pojavilo na filmskoj i pozorišnoj sceni Jugoslavije, od glumca Žarka Lauševića osamdesetih godina prošlog veka. Što god je odigrao, bilo je za pamćenje. I za nagrade. Imao je 25 godina kada je sa televizijskom serijom Sivi dom doživeo ogromnu popularnost, imao je 27 godina kada je 1987. za film Oficir s ružom dobio Zlatnu arenu na tada jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli i Cara Konstantina u Nišu. Imao je 30 godina kada mu je u Novom Sadu uručena Sterijina nagrada za likove Rastka Nemanjića i Svetog Save u predstavi Sveti Sava. Vlasnik je i najviših priznanja na festivalima Grad teatar u Budvi, Gran pria na Filmskim susretima u Nišu, nagrade Zoran Radmilović

Žarko Laušević (61) je rođen na Cetinju, imao je 14 godina kada se sa roditeljama, bratom i sestrom preselio u Titograd, današnju Podgoricu. Njegov otac Dušan bio je profesor istorije, potom direktor Državnog muzeja kralja Nikole na Cetinju. Majka Roksanda bila je sekretar škole. Bio je najmlađi od troje dece, pamti srećno detinjstvo i odrastanje:

Porodica Laušević, Cetinje,1963

“Ako se ičega sa nostalgijom sećam iz tog doba, onda je to spokoj porodične tvrđave. Nemam prava na generalizaciju, ali naši roditelji su bili posvećeni čuvari našeg porodičnog ljubavnog blaga i te, podrazumevajuće nežnosti. Pratila me sreća u životu da sam imao i sjajne učitelje koji su davali smernice, pokazivali obrasce koji oblikuju buduće standarde. Ne mislim samo na one u školama kroz koje sam prolazio. Kao što ne mislim samo i na mudre ljude koje sam sretao. Tu su svakako značajne i knjige-učitelji, koje menjaju vašu svest, prosvetljavaju stazu kojom ste namerili, i skreću pozornost na natpise koje zatičete na raskrsnicama do kojih dolazite na tom putu. Pozornost na posebnost. Tu posebnost kod stvari sam kasnije neprestano tražio oko sebe, i ona je, ako smem da komentarišem sebe, negde i dominanta mojih rukopisa, ali i onoga što me privlači kod glume. Pisati o neobičnom…na običan način. Kao glumac odabirati ekstremne crte karaktera koji tumačite… a biti životan. Prepisivati iz života.”

Kao osnovac, Žarko Laušević je nekako prirodno bio upućen na školsku lektiru. Međutim, iz tog perioda se najlepše seća jedne očeve preporuke. Bila je to knjiga Priče iz klasične starine Gustava Švaba (1792-1850). Ova zbirka grčkih i rimskih priča tiče se bogova i ljudi i pored istorijske spoznaje, predstavlja i jedinstven nauk o dobru i zlu:

Ako se ičega sa nostalgijom sećam iz detinjstva, onda je to spokoj porodične tvrđave. Nemam prava na generalizaciju, ali naši roditelji su bili posvećeni čuvari našeg porodičnog ljubavnog blaga i te, podrazumevajuće nežnosti

“Ta knjiga je ostala moja lektira za ceo život. Rado joj se i danas vraćam i jedno od moje dece je vrlo vezano za tu knjigu. To nije samo pitanje poznavanja klasike, već i nešto što formira respekt. Prema tradiciji, istoriji, prema sebi naposletku, ili na početku. Tako ja to doživljavam. Bez poznavanja istorije mi ne možemo znati sebe.”

U tim klinačkim danima njegova najdraža muzika bila je ona koju je izvodio Miladin Šobić, tada mladi crnogorski kantautor koji će napraviti bum na jugslovenskoj muzičkoj sceni, i misteriozno nestati sa nje. Imao je privilegiju da ga je slušao u svom stanu, uživo: “To i danas radim, nažalost samo preko kaseta, ili YouTube. Preporučujem Miladina, toplo. Ta emocija se još nije ponovila.”

Pored trijumfa na Državnom takmičenju recitatora, u šesnaestoj godini Žarko Laušević postao je član tek osnovane amaterske pozorišne družine „Dodest“ (Dom omladine – dramska eksperimentalna scena Titograd). Bila je to prva naznaka da bi mogao da postane glumac, baš kao što je mogao da bude i pisac ili slikar, za šta je jednako talentovan:

“Bio sam dovoljno smeo, mogu danas to da kažem, da pokušam, jer se nisam bojao izazova. Imao sam mnogo kompleksa, ko ih nema. Imao sam stalno tremu, rumenio se pred devojkom, pred nastup, mislio sam da sam mršav, sutra da sam debeo, mislio sam da ne znam da govorim, i danas se bojim da govorim pred više ljudi.

Velika je stvar kad odaberete profesiju koja će vas ispunjavati celog života, koju nećete mrzeti, i nećete razmišljati o penziji. Mene to i danas ispunjava

Krio sam svoje ambicije u to vreme. Snimao sam jednu od prvih crnogorskih TV drama, 1978. sa Petrom Božovićem i Sonjom Jauković, u režiji našeg dragog profesora, Mila Đukanovića, koji je ostao mnogo poznatiji, pored njegovog pripadnišva crnom talasu, po režiji ‘Kamiondžija’. Moj otac je želeo da odem na likovnu akademiju, tako da mu nije baš imponovala moja glumačka najava. Negde kasnije je pristao na to i podržavao me do kraja svog života. Majka i sestra su naravno znale i podržavale me, što se nastavilo kroz ceo moj život. Da li me je gluma opila? Ne znam, ali je učinila da se oslobodim, da nađem sebe i da se stalno i dalje tražim. Velika je stvar kad odaberete profesiju koja će vas ispunjavati celog života, koju nećete mrzeti, i nećete razmišljati o penziji. Mene to i danas ispunjava.”

Fakultet dramskih umetnosti Žarko Laušević upisao je u klasi profesora Miroslava Minje Dedića (1921-2015). Bili su tu i Sonja Savić, Zoran Cvijanović, Svetislav Goncić, Branimir Brstina…Bio je sa njim u kontaktu do poslednjih dana njegovog života, a profesor je umro 1. marta 2015. godine, u danu kada je Žarko bio u avionu na putu za Beograd gde je trebalo da počne snimanje filma Smrdljiva bajka Miroslava Momčilovića. Danas, kao i uvek, bira reči ljubavi i poštovanja kojima ga opisuje:

“Profesor Dedić je bio jedna izuzetna ličnost. Voleli smo ga i bojali se od njega istovremeno, ali valjda je to i definicija autoriteta. Mislim da je presudno uticao na sve svoje studenta. Dobro, da ne generališem, na mene jeste. Učinio je da sve što radim, evo i danas, posle njegovog odlaska, posmatram kroz njegovu prizmu. I nikada se neću toga odreći.”

Žarko u filmu Šmeker, 1986

Ući u glumački ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta bila je velika privilegija, čast, a pre svega priznanje za mladog glumca. Žarko Laušević je imao 22 godine kada je postao stalni član najmoćnije jugoslovenske teatarske kuće:

“Na početku treće godine studija glume, pozvala me je gospođa Vida Ognjenović u Narodno pozorište, u kom je bila direktor Drame i gde je krenula sa režijom predstave ‘Gorski Vijenac’. Mislim da je činjenica da je bila i predavač na našem Fakultetu, presudno uticala da od profesora Dedića dobijem pristanak za taj angažman, jer je školsko pravilo branilo studentima profesionalni rad do isteka, čini mi se, šestog semestra. Bila je to mala uloga, ali valjda i dovoljno velika da me, nakon premijere najslavnijeg Njegoševog dela, Stevo Žigon angažuje za svoju sledeću predstavu, Romea i Juliju. Pozorišni kuloari su mi tada punili glavu da sam viđen za glavnog junaka, ali Žigon mi je dodelio ulogu Julijinog brata Tibalda. Nisam se razočarao posle izlaska podele na oglasnoj tabli, već sam rešio da dam sve od sebe. Krenuo sam, gotovo fanatično da vežbam mačevanje i pritom pripremam jedan neobičan scenski elemenat. Usput sam upro sve snage ne bih li,uz neverovatan fizički cilj koji sam sebi postavio, održao maksimalnu svest o govornim zadacima. Pred kraj drugog čina sam shvatio da se višemesečni trud isplatio. Posle naklonosti publike, iako igram ozbiljnog negativca, dobio sam i aplauz na otvorenoj sceni, a na samom kraju prvog dela predstave, usledio je jedan unison muk. Tada Tibald gine od strane Romeovog mača, i moj Tibald je, posle režiranog šoka na sceni i odmicanja statista i samog Romea, posle kratke zadrške sa ispružene obe ruke u kojima drži, u jednoj nož, u drugoj floret, pao kao spomenik kog ruše, u komadu, na leđa. To više i nije bila gluma, to je bio fanatizam koji nikom ne bih preporučio. Protivno bilo kom sportskom padu, protivno–zdravom razumu. A ja sam u glavi samo imao pretpostavku da čovek koji gine i nema više zdrav razum.

U mojim knjigama je strah česta tema. Danas mi se čini da je strah dominantan u ovom društvu, i kao da više ne vidim elementarnu građansku hrabrost

Publika nije mogla da veruje. Nagrađen sam najvrednijom hvalom za glumca – dugotrajnim aplauzom i povicima ‘bravo’! Ako je moj početak bio na amaterskim daskama u Dodestu, 1976. godie, tu 1981-u i ulogu Tibalda mogu da smatram svojim pravim profesionalnim početkom.”

Ono što je profesor Dedić obeležio u Žarkovom školovanju, to je u Jugoslovenskom dramsko pozorištu nastavio, na jedan mnogo pragmatičniji način da radi glumac i reditelj Stevo Žigon. Laušević danas misli da nije mogao imati dva bolja mentora u tim najkritičnijim godinama za mladog glumca, kad se njegovo još ustreptalo biće bori za pravi prvi korak, a svaki je po crvenoj liniji:

“Žigon me je odveo u Jugoslovensko dramsko pozorište, u svoju sledeću režiju. Bilo je to ‘Raskršće’, DraganaTomića. Bilo je to i moje životno raskršće. Pre podne sam, na probama tog komada,vođen osobenim Žigonovim instiktom otkrivao tajne profesionalne scene, popodne bih sa profesorom Dedićem radio svoj diplomski ispit, monodramu, Njegoševu ‘Luču mikrokozmu’. Kad se danas osvrnem, možda je to i najsrećniji i najispunjeniji deo moje biografije. Sistem rada koji je tada oblikovan sa dva velika umetnika, ostao je u mom glumačkom biću do današnjih dana. Da, nakon ‘Raskršća’sam dobio stipendiju JDP-a i obavezao se na vernost najraskošnijoj pozorišnoj kući u Jugoslaviji.”

Žarko kao Miloš Obilić u filmu Kosovska bitka iz 1989

Žarko Laušević je bio u Isusovim godinama kada su tog 31. jula 1993. godine podnapiti huligani napali njegovog brata Branimira i njega ispred kafića Epl u Podgorici. U samoodbrani, usmrtio je napadače Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, završio je u zatvoru u Spužu (Crna Gora), potom u zatvoru u Požarevcu. Prvobitna presuda bila je 15 godina zatvora, potom je ona preinačena na 4 godine, a budući je Žarko u tom trenutku već izdržao 4 godine i sedam meseci, pušten je na slobodu. Ubrzo posle toga je napustio zemlju i sa porodicom se preselio u Njujork.

Još jednom je počeo ispočetka:

“I na to sam bio spreman jer sam nekoliko puta u životu počinjao ispočetka. Počeo sam novi život kada sam 1978. došao u Beograd na studije, završio fakultet, počeo novi život. Onda se desila ta tragedija, posle izlaska iz zatvora sam opet bio na početku, posle bombardovanja sam otišao u Njujork i – opet početak. Taj odlazak je bio najbolniji. U početku sam imao naznake neke moguće filmske karijere u Americi, ali je ubrzo stigla nova sudska preinaka kojim su negirane savezne institucije i doneta nova presuda zbog koje sam morao da pređem u potpunu ilegalu, iako sam legalno ušao u zemlju. Shvatio sam da postoji sila sa kojom ne mogu izaći na kraj. Možeš ti uporno da dokazuješ da je ovo šoljica, a neko tvrdi da je to lonac, telefon, i ti shvataš da nema reči kojim možeš da dokažeš očiglednu istinu. Srećom, i to se sredilo.”

Nije slučajno što idemo kod lekara sa flašom rakije, viskija, sve da bismo ga podmitili da nam ništa ne nađe. To je iskonski strah, strah od bolesti

Život u Njujorku nosio je mnoge probleme i samo jednu prednost – Bog mu je učinio da bude nepoznat, kao blagodet njegovog utapanja u tamošnji život. Dogodilo mu se ono što većina mislećih ljudi sa javne scene priželjkuje. Kada im slava i popularnost oduzmu anonimnost, a javni posao su izabrali upravo da bi izašli iz nje, dođe trenutak kad je najjača želja se pobegne od javnosti:

“Meni se to desilo. Njujork mi je pružio tu mogućnost da hodam ulicom i da me niko ne poznaje. Mada, ima dosta našeg sveta tamo. Tu oazu i taj mir imam u tom gradu. Imam radost druženja sa decom, šetnju sa psom, i bilo koji posao. A proteklih godina sam radio sve što sam mogao – nameštao parket, molerisao, zidao, skidao pločice, stavljao, sve me je to ispunjavalo jer sam pomagao svojoj ženi i deci na tom elementarnom putu preživljavanja. Čovek ne radi samo ono što hoće već i ono što mora, kada je pred njim takvo ograničenje. U suprotnom, mogao sam da odustanem, što nisam hteo, jer je najlakše odustati.”

Žarko u TV seriji Koreni (2018). foto: RTS Promo

Umesto da igra, Žarko je u Njujorku počeo da piše. Radio je ono što mu je, inače, išlo od ruke. Oduvek je beležio događaje i detalje iz svog života, pa je put do knjige bio jasno označen – dnevničko ispovedna proza koju će, na inicijativu tadašnjeg prvog čoveka Novosti Manje Vukotića, objaviti pod naslovom Godina prođe, dan nikad. Druga je bila Druga knjiga a treća Sve prođe, pa i doživotna, obe u izdanju Hipatia. Tako je Žarko Laušević zaokružio svoje troknjižje pod zajedničkim naslovom Dnevnik jedne robije. I sve tri knjige su zabaležile neverovatan tiraž, prodaju se idalje.

Žarko u TV seriji Aleksandar od Jugoslavije (2021)

Književnica i rediteljka Vida Ognjenović u predgovoru za treću knjigu piše:

“Te Lauševićeve, do surovosti precizne vivisekcije sopstvene pozicije u dosuđenoj krivici, autentičnom misaonom oštrinom i smelim zahvatima u samo srce činjenica, čine ovu knjigu izuzetnom. Njena snaga je u tome što je bez bolećivosti, što ne zamagljuje, ne mami sažaljenje, ne pozira, već razotkriva i ne uzmiče pred suočavanjem. Zbog tog sasvim neobičnog autorskog stava, ova bi dnevnička knjiga, verujem,  prošla i najstrožiji izbor za  listu vrhunskih u svojoj književnoj vrsti.”

Možda daleka budućnost rasvetli istoriju,umetnost treba da komentariše – sada. Ali, da se mudro pravi na budalu pred prošlošču i da mašta da nove prošlosti više nikad neće biti. To joj je jedina šansa. I uvek joj je bila. To je čuva od prolaznosti trenutka kome se pretvara da podilazi

Literarno  moćne i dokumentarno ubedljive, uzbudljive, na momente bolno dramatične, knjige Žarka Lauševića obiluju bogatom skalom opservacija koje su daleko od pukog nabrajanja događaja. On beleži situaciju u Zabeli kao zatvorenik broj 28 375, a potom se smisleno priseća detalja iz života pre tragičnog 31. juna 1993. godine. Istražuje ih i misaono zaokružuje bespoštednim preispitivanjem svega u čemu je učestvovao:

“U mojim knjigama je strah česta tema. Danas mi se čini da je strah dominantan u ovom društvu, i kao da više ne vidim elementarnu građansku hrabrost. Uvek se pribegava nekim krivinama i zaobilaznicama da bi se rešila osnovna pitanja koja podrazumevaju funkcionisanje države, jurite kuma, prijatelja, ili nekoga kome ćete tutnuti nešto u ruke da bi vam to završio. Kada bi sistem funkcionisao kako treba, možda ne bi bilo potrebe ni za kakvom građanskom hrabršću. Dijagnostika je, valjda, početak lečenja. A mi se još uvek plašimo da odemo kod doktora, sve iz straha da nam nešto ne pronađe. Nije slučajno što idemo kod lekara sa flašom rakije, viskija, sve da bismo ga podmitili da nam ništa ne nađe. To je iskonski strah, strah od bolesti. Dva dana pred odlazak kod lekara živimo po svim pravilima iz udžbenika, ne bismo li smanjili opasnost od detekcije bolesti. A bolesni smo. Samo se bojim da nema tog konzilijuma koji će nas ubediti u to.”

Poslednjih godina, posle filma Smrdljiva bajka koji mu je doneo Gran Pri na filmskom festivalu u Nišu 2016. godine, Žarko Laušević je sve češće u Beogradu. Igrao je u serijama Senke nad Balkanom, Koreni, Pet, Državni službenik, Ime naroda, Aleksandar od Jugoslavije, Kalkanski krugovi, Vreme zla… Kao vrhunski profesionalac, od svojih uloga pravi nezaboravne likove zbog kojih publika gleda te serije.

Kako sada, iz neposredne blizine, vidi srpsku kinematografiju i bogatu produkciju kad je o televizijskoj produkciji? Šta je za njega danas igra koja mu je kao glumcu imanetna, ali i igra u u društvu kojoj svi učestvujemo sa manjim ili većim ulozima:

“Čudno vreme. Tako su mislili i za druga vremena svi nesnađenici. Još ne znamo ko je ubio Kenedija… zašto je Ovidije smetao…a Kovidije trebao… Možda daleka budućnost rasvetli istoriju,umetnost treba da komentariše – sada. Ali, da se mudro pravi na budalu pred prošlošču i da mašta da nove prošlosti više nikad neće biti. To joj je jedina šansa. I uvek joj je bila. To je čuva od prolaznosti trenutka kome se pretvara da podilazi.

Igra je opasna stvar. De ludo ramanorumpanem et circenses…Svako društvo ima svoje igre. Nekad su olimpijske, nekad ko zna kakve i ko zna ko sve stoji iza potrebe organizovanja tog cirkusa u koji ste uvučeni i mislite, ubeđeni da niste deo igre, već da ozbiljno nešto doprinosite, tobože menjate sudbinu sveta. Zabluda! Verujem samo u Andrićevu Asku, kao način preživljavanja. Što pre dođe do otrežnjenja manja će zabluda biti.

CorD Recommends

Više...

Slobodan Šnajder, pisac

O Titu danas mislim bolje nego onda

Jedan je od najvećih majstora pisane reči koga su njegove drame i romani učinili hrvatskim klasikom. Preveden je na petnaestak jezika, a njegova najpoznatija...

Miomir Korać, direktor Arheološkog instituta SANU

Arheologija nije nauka senzacije

Ovaj svetski priznati istraživač tvrdi da je prostor između Alpa i Karpata jedan je od najkreativnijih na Planeti. Proveo je više od 40 godina...

Sesilija Bartoli, operska pevačica, predsednica Europa Nostra

Kultura mora biti u srcu Evrope

Ne možemo govoriti o zajedničkom nasleđu a da ne uložimo veće napore da ga budu svesne buduće generacije, s posebnom pažnjom za one koji...

Tomislav Toma Garevski, arhitekta

Voleo bih da ostavim trag i u rodnom Beogradu

Decenijama je imao titulu najuspešnijeg beogradskog arhitekte u Parizu. Stotine njegova zdanja se nalaze na četiri kontinenta i pripadaju Šeratonu, Hiltonu, Luj Vitonu, kongresnim...

Srbija i BiH među 11 zemalja koje dobijaju zajam od Razvojne banke Saveta Evrope

Razvojna banka Saveta Evrope (CEB) odobrila je zajmove vredne 1,3 milijardi evra za 11 zemalja članica te organizacije, uključujući...

Potpisani ugovori o finansijskom aranžmanu za vetropark Pupin

Set ugovora za finalizaciju finansijskog aranžmana za izgradnju Vetroparka "Pupin" sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj potpisan je...

Đedović Handanović: Nuklearna energija u Srbiji najranije 2039. godine

Nuklearna energija u Srbiji biće realnost najranije 2039. godine, ako bismo sada počeli da radimo na tom projektu, izjavila...

Finska sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, Srbija među državama sa najvećim rastom sreće

Finska je sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, sa nordijskim susedima Danskom (2), Islandom (3) i Švedskom (4)...

Univerzitet u Beogradu postao deo najvećeg svetskog naučnog projekta u CERN-u

Univerzitet u Beogradu i Evropska organizacija za nuklearno istraživanje CERN zaključili su u Ženevi Memorandum o razumevanju, čime je...