Mapa sajta

Slobodan Tišma - umetnik, rok avangardista, muzičar, pesnik, književnik

Svako vreme ima svoju estetiku i svoj moral

Živopisan život Slobodana Tišme bio je ispunjen i suprotstavljenim interesovanjima, kao što je obožavanje rok muzike i beskrajno uživanje u klasičnoj muzici, Vagnerovoj pre svega

Duhovit, šarmantan,spontan,kreativan, intelektualno radoznao…Od takve predje je satkan novosadski umetnik Slobodan Tišma koji na prvi pogled ostavlja utisak stidljivog čoveka, pomalo osobenog, zagledanog u sebe, u sopstvenost nevidljivu za druge. Fascinantno je, da je Tišma, nežne i krhke spoljašnosti, zapravo umetnička gromada: on je književnik i pesnik, višestruko nagradjivan – dobitnik mnogih priznanja pa i ugledne NIN-ove nagrade za svoj roman „Bernardijeva soba“ (2012)…

Pre nego što je postao pisac bavio se konceptualnom umetnošću, bio je i talentovani muzičar, posebno aktivan na domaćoj rokenrol sceni bivše Jugoslavije. Ostaće upamćen kao frontmen i duhovni vođa nekada popularnih bendova “Luna” i “La Strada”. Iako jedini “Lunin” album “Nestvarne stvari”, grupa je stekla status nezaobilaznog dokumenta jugoslovenske rok avangarde. Posetioci “Luninih” koncerata pamte unikatnu autorsku viziju i ubitačnu izvođačku energiju benda. Slobodan Tišma je po svemu jedinstven. Novosadjanin od glave do pete, a izjašnjava se kao Jugosloven.

Raspad velike Jugoslavije sa šest republika i dve pokrajine nije uticao na njegovu pripadnost jednom narodu, on je i dalje „pripadnik“ države u kojoj je poživeo najveći deo života. Bio je, i, kako kaže, ostaće – Jugosloven.O njemu je snimljen dokumentarni film Maske, a pre nekoliko godina je objavljena i monografija grupe “Luna” pod nazivom Ogledala Lune.

O Vašem stvaralaštvu, književnom i muzičkom, gotovo je sve poznato.Između toga se dogadjao život.Kada biste pisali neku vrstu svoje biografije, šta biste rekli o sebi?

– Upravo završavam knjigu, neku vrstu autobiografije ili bolje reći autografije, koja se zove Astal tiš riba friš, dakle, ja sam Astal. Na astalu je sve, kao švedski sto, sve je izloženo, pa ko šta želi. Ništa ne krijem, o meni se sve zna, nemam tajni, bilo da su u pitanju prijatne ili neprijatne činjenice, takav sam, otvoren. I lep i ružan, i dobar i zao. Svetlo i tama. Nekada sam sam sebi odvratan. To je zbog toga što nemam nikakvog interesa, ne bavim se politikom, slobodan sam od želje za posedovanjem, slobodan sam od volje za moć. Iako kažu da je to nemoguće, da uvek postoji želja, tj. volja za moć, da je neprejebiva. Zapravo, postoji posunovraćena volja za moć koja je neka vrsta resentimana, što je nešto jako loše, kuknjava i optuživanje koji vode u rat i sukobe. Srbija je zemlja koja pati od resentimana, zato se ovde tako loše živi.

Današnji Novi Sad ni po čemu ne liči na grad Vašeg detinjstva i tinejdžerskih godina.Tada su još prolazili tramvaji, a postojala su i mesta kojih danas nema, a čiji su izlozi mamili poglede. Čega se danas sećate i koje gradske „face“ danas pamtite?

– Sećam se Pavlove ulice, ulica Pavla Papa, u kojoj sam proveo detinjstvo i deo mladosti. Živeli smo pedesetih godina u priličnom siromaštvu iako je moj otac bio predsednik tzv. Privredne arbitraže koja je kasnije postala Okružni privredni sud. Ako bih dobio od ujaka deset dinara, imao je obićaj da mi daje novac, bilo je to čitavo bogtastvo, mogao sam u ulici JNA, današnja Jevrejska, da kod Hakera, pored poslastičarnice City, kupim kornet sa šlagom, ili roze prasence od marcipana. Bio sam ovisnik o slatkišima, u detinjstvu šećer je droga, to je apsolutno istina. Jedno letnje jutro ujak je stigao sa novim spačekom koji je kupio u Sloveniji, u Kopru, apsolutno prvi primerak. Još sam bio bunovan, rekao mi je: Sedaj da vidiš čudo neviđeno: vozio je Pavlovom ulicom i anšlagovao levo-desno, tumbali smo se kao u cegeru. Ujak je hteo da mi pokaže kakve amortizere ima spaček, auto je imao hidraulične amortizere, što je za ono vreme bilo nešto revolucionarno. Najveće gradske face su bili sportisti. Osim fudbala veoma popularni su bili boks i biciklizam. Sećam se Petra Benedeka ili Đorđa Vuksana, obojica su bili jugoslovenski reprezentativci. Benedek je bio izuzetan tehničar, osvojio je srebrnu medalju u lakoj kategoriji na Evropskom prvenstvu. Vuksan je bio nezamenjivi član biciklističke reprezentacije koja je bila jedna od najboljih u Evropi.

Vi ste, kao i većina Novosadjana, još kao osnovac navijali za Fudbalski kliub „Vojvodina“. Iako ste i sami igrali fudbal, brzo ste od tog sporta odustali? Kažete da je razlog tome Vaše teško razočarenje, mada je ono sa ove distance, simpatično?

– Ne, nisam imao fizičkih predispozicija za bavljenje sportom, bio sam uvek “glindžav”, nekompaktan, i otac me je zvao Glindža. Zapravo, u ranom detinjstvu sam bio brz, spretan, ali pubertet me je promenio u svakom pogledu i fizičkom i psihičkom. Do puberteta sam se stalno tukao na ulici ali posle puberteta nisam nikad digao ruku na nekog, postao sam plašljiv.

Kada se danas osvrnete iza sebe, koje biste datume izdvojili kao najvažnije za Vas? Da li je bilo ličnosti, naročito u Vašoj mladosti, koje su iz današnje perspektive, na prihvatljiv, a možda i neprihvatljiv način, uticale na Vas? Možda je takvih ličnosti bilo i kasnije, u poznijim godinama?

– Da, sećam se Podbarca Rade Brankova koji je ubijen na novosadskom korzou, on je bio novosadski Džejms Din, izuzetno lep, zgodan. Prvi je u gradu nosio levis farmerke i montgomerac. Mi, klinci gledali smo u njega kao u boga. U komisionima u JNA ulici mogao si tada kupiti te odevne predmete ali su za nas bili nedostupni s obzirom na cenu. Prvu singl ploču sam upravo tu kupio, bio je to Elvis Presli, pesma se zvala: Walk like angel.

Da li je bilo nekih prekretničkih događaja, presudnih za Vaš način života, senzibilitet…?

– U mom životu bilo je puno tumbanja. Imao sam vrlo težak pubertet, mnogo sam se namučio, imao sam psihičkih problema, ali do kraja sve se dobro završilo. Bilo je to dragoceno iskustvo koje je obeležilo kasnije i moju celokupnu umetnost.

Mi smo narušili kulturnu učmalost malog provincijskog mesta, a to je uvek opasno. Pre svega mrzeli su nas umetnici tradicionalisti, patetični modernisti ili umereni modernisti, a mi smo bili neumereni modernisti, oni koji su prekardašili meru

Zaljubljenik ste u Novi Sad i veoma ste vezani za svoj grad ( mada ste sticajem okolnosti rodjeni u Staroj Pazovi), za ulicu Pap Pavla, danas Pavla Papa gde ste živeli prve dve decenije života?

– Ja sam se samo rodio u Staroj Pazovi, u kući moje tetke Mare, očeve rođene sestre, njen muž, moj teča, bio je poznati pazovački šnajder, Dušan Surdučki. U to vreme mi smo živeli u Novom Sadu, u Riterovoj bašti, današnji Trg Prvog maja, odmah iza Uspenskog groblja. Betanija, (novosadsko porodilište) je bila problematčna što se tiče higijenskih uslova i bilo je bezbednije da se rodim u privatnoj porodičnoj kući, tako da je otac odvezao mamu u Staru Pazovu i desetak dana posle porođaja vratio nas u Novi Sad. Kada sam imao dve godine, preselili smo se u Beograd, gde se rodila moja sestra Natalija. Otac je dobio posao u Ministarstvu pravosuđa. Stanovali smo na Kalimegdanu, u ulici Sedmog jula, u tzv. Spasićevoj zadužbini, u jednom ogromnom stanu koji smo delili sa vlasnicima, nekom porodicom Atanacković, koja nije imala decu, samo stariji muž i žena. Bio je to vrlo ružan običaj novih komunističkih vlasti, da vas usele u tuđ buržujski stan. Međutim, Atanackovići su imali koristi od mog oca koji je imao pristup tzv. diplomatskom magacinu, gde si mogao u to vreme svašta da nabaviš, a čega inače nije bilo u redovnim prodavnicama. Mama ih je izdašno obasipala poklonima u vidu prehrambenih proizvoda, a i luksuzom kakav su u to vreme predstavljali kafa, čokolada, likeri i američke cigarete.

Atanackovići, s obzirom da nisu imali potomke, posebno su zavoleli malog Slobodana, odnosno Vas? Po čemu pamtite to vreme?

– Čuvali su me ako bi mama i tata uveče išli na oficirski bal, što je tada bio najčešći provod. Iz tog vremena sećam se samo nekog plavog tricikla koji sam vozio u haustoru zgrade. Međutim, u Beogradu smo živeli kratko. Desilo se to da je moj brat od tetke, očev nećak kao dvadesetogodišnjak optužen da je informbirovac. Bio je osuđen na godinu dana zatvora na Golom otoku, ni kriv ni dužan, samo zato što nije prijavio svog školskog druga da poseduje neki kompromitujući materijal. Otac je pokušao da dokaže da njegov nećak nije kriv i to je bio kraj očeve političke karijere. Dobio je opomenu pred isključenje iz Partije i po kazni je vraćen u Novi Sad. Tako smo se obreli u Pap Pavla ulici, na broju 1, iza prodavnice Mlinotehne, gde smo živeli petnaestak godina, do 1966. godine kada smo se preselili na Liman, u Fruškogorsku ulicu.

Novi Sad je pedesetih i šezdesetih godina imao svega nekoliko bioskopa.Šta ste više voleli, da gledate filmove ili velike uramljene fotografije popularnih holivudskih glumaca?

– Pedesetih godina je bilo popularno da se piše holivudskim zvezdama sa molbom za fotografiju sa autogramom, jedna moja rođaka je to redovno radila, imala je tuce tih fotografija. U centru Novog Sada su bila četiri bioskopa: Jadran u Poštanskoj ulici, Zvezda u ulici JNA, Bioskop JNA na trgu kod Miletića, ulaz iz Njegoševe, i Narodni u Tanurdžićevoj palati. Najluksuzniji je bio Narodni, sa tapaciranim sedištima presvučenim zelenim plišom, vrlo udobnim. Inače, svaki bioskop je imao svoj specifičan repertoar, na primer, u Jadranu ste mogli da gledate holivudske komedije a kasnije i francuski novi talas, Zvezda je uglavnom prikazivala istorijske spektakle, na primer: Linov Most na reci Kvaj, a u JNA bioskopu isključivo vestern, na primer: U tri i deset za Jumu, sa Glenom Fordom. Iako mi je bilo zabranjeno da prelazim Ulicu JNA, zbog tramvaja, ja sam krišom odlazio u Poštansku, u haustor Jadran bioskopa, da gledam velike portrete holivudskih zvezda kakve su bile Lana Tarner, Ava Gardner, Bet Dejvis.

Malo je poznato da ste voleli klasičnu muziku?

-Još u osnovnoj školi već sam imao nekoliko ploča klasične muzike , recimo “Koncert za violinu i orkestar u d- molu” poljskog kompozitora Henrika Vijenjavskog, što sam obožavao. Uživao sam i u muzici Šopena, u njegovim mazurkama, nokturnima…Istovremeno sam rado slušao tada popularnog Adrijana Ćelentana, naročito njegovu pesmu “Venti-quattromila baci”, “24.000 poljubaca”.

Kasnije sam obogatio svoju kolekciju ploča Vagnerovim operama. Nisam voleo da izlazim, radije bih sedeo kod kuće i slušao svoje ploče. Bio sam i redovni slušalac Trećeg programa Radio Beograda gde se mogla čuti dobra muzika, a emitovale su se i dobre emisije iz filozofije i književnosti. Iz toga sam učio.

Izvesno vreme bili ste opsednuti i baroknom muzikom?

-Ploče sa baroknom muzikom mogle su se iznajmljivati na slušanje, kod izvesne gospodje Natalije, džez i klasika. Po toj muzici pamtim svoje zime na Limanu, gde sam uživao slušajući Hendlovog “Mesiju”. Ušuškan u toplom stanu na trećem spratu u Fruškogorskoj ulici, sa bajkovitim pogledom debelim snegom prekriven neizgrađeni Liman 2. Zime su tada bile bele i snežne.

Duga kosa je šezdesetih i semdesetih godina bila deo imidža mladića. Kako su Vaši roditelji i profesori reagovali na te novotarije?

– Pa različito, ali nije nam zabranjivano da nosimo malo dužu kosu. Moji roditelji su bili vrlo liberalni. Otac mi nikada nije rekao da je vreme da idem na šišanje. Sećam se da smo na korzou j moj školski drug Mića Jokić i ja imali problema zbog duže kose. Neki Crnogorac je hteo da nas šiša. Kada je Mićin otac to čuo, on je inače bio pokrajinski ministar za verska pitanja, Marko Jokić, hteo je lično da ide da se obračuna sa tim tipom, jedva smo ga odgovorili.

Odrasli ste u vreme socijalizma i komunizma. Koliko ste bili zainteresovani za tu ideologiju?

– Ne. Mi smo bili prva posleratna generacija koja je bila upuštena, tako da se izrazim, niko nas nije prisiljavao da uđemo u Partiju, ili da idemo na radne akcije. U gimnaziji u našem razredu bilo je dvoje ili troje koji su bili u omladinskoj organizaciji, dakle, bili su komunisti. Iako smo velikom većinom bili partizanska deca, bili smo slobodni od ideologije.Išao sam u razred sa sinovima dva narodna heroja, Ratkom koji je bio sin Marka Peričina Kamenjara i Stevanom koji je bio sin Đorđa Nikšića Johana. U to vreme Jugoslavija je već bila sasvim okrenuta Zapadu, tako da su kulturni uticaji bili našto sasvim prihvatljivo, pogotovo kada je bio u pitanju individualni životni stil.

Opčinjenost Bitlsima i rokenrolom demonstrirali ste slušanjem, a kasnije i sviranjem te vrste muzike. Po ugledu na njih još u gimnaziji ste osnovali svoj prvi bend „ Tile i četiri bogalja“. Taj naziv je u građanstvu izazvao izvesne asocijacije, pa i probleme?

– Jeste. Mene su u školi zvali Tile, a poznato je koga su u to vreme takođe od milošte tako zvali. Naravno, problem je bio kontekst, Tile nije smeo da ima veze sa bogaljima, ovo je politička nekorektnost, izvinjavam se invalidnim licima. Međutim, niko nas nije dirao zbog toga, mislim na policiju, ali nismo mogli da štampamo plakate sa tim nazivom ili javno da nastupamo.

Između Dobrice Ćosića i Bore Ćosića, mi smo se uvek opredeljivali za Boru. On je predstavljao duh modernosti, duh novog, posedovao je razarajuću ironiju. Tradicija nas nije privlačila, imali smo ironičan odnos i prema naciji i prema pravoslavlju, bili smo areligiozni i anacionalni

o Zbog “problematičnog” imena benda nastupali ste pod imenom Senke. Svirali ste tada popularni rok, a toliko ste izgledali atraktivno na sceni da ste privukli pažnju naše čuvene glumice Branke Veselinović?

– Pod tim imenom smo nastupili na čuvenoj Beogradskoj gitarijadi, bilo je to 65. godine, na Beogradskom sajmištu. Bio je običaj da se formiraju, tzv. fantom-bendovi, neko razglasi kako ima grupu pod tim i tim imenom, a u stvari ne postoji, nema članova. Sa našim nazivom nismo mogli da se prijavimo za Gitarijadu. U Večernjim novostima izašao je spisak prijavljenih bendova. Videli smo da je prijavljen neki bend iz Petrovaradina pod imenom Senke. Raspitivali smo se po gradu ko bi to mogao biti, ali niko nije znao da nam kaže išta o njima. Zaključili smo da je to fantom-bend i odlučili smo da odemo na Gitarijadu i da se prijavimo pod imenom – Senke. U redakciji Borbe, prekoputa Doma sindikata je bilo zborno mesto, bila je subota, stigli smo vozom u Beograd i prijavili se tamo. Organizator nas je potrpao u neki kombi i pravac Sajmište. Mi smo bili modovi, oblačili smo se tako, tričetvrt sakoi, sa obaveznim dugim belim šalovima, izgledali smo veoma atraktivno. Kada smo izašli na scenu, komičarka Branka Veselinović je iz prvog reda dotrčala sa kamerom i počela da nas snima. Videli smo da ispod farfise (električne orgulje) leži neki čovek, tražio je od Miće Jokića da plati dvesta dinara da bi se orgulje uključile. Proradile su tek u drugoj pesmi. Svirali smo Green back dolar od Kingston trija i Till I met you od grupe Serčers.Inače Gitarijada je bila veoma posećena, na Sajmištu je bilo nekoliko hiljada ljudi.

Ko su bili članovi te muzičke grupe?

– Pored mene kao pevača u bendu su bili Mića Jokić kao klavijaturista, Zeka Koldžin kao ritam gitarista, Ruja Radujkov kao solo gitarista i Tomica Tkalac za bubnjevima.

Ostali ste upamćeni po muzičkim grupama “La Strada” i “Luna”.Sa njima ste priređivali nezaboravne koncerte u Novom Sadu, Beogradu i drugim mestima…Koji su članovi “La Strade” najzaslužniji da muzika, koju je ta grupa izvodila, stekne ugled koji i danas traje?

– To su: Danijel Stari kao basista, Jasmina Mitrušić kao klavijaturistkinja, Horvat Žolt kao solo gitarista i Robert Radić za bubnjevima. To je postava koja je snimila jedini album La strade. Međutim u ranoj La stradi svirali su i Ivan Fece Firči, Zoran Bulatović Bale, Siniša Sekulić, Boris Oslovčan, Dragan Nastastć Gane i Predrag Ostojić Preža, a u poslednjoj postavi nastupali su i Ilija Vlaisavljević Bebec i Zoran Lekić Leki.

o Nažalost članovi “La Strade” su se često menjali, grupa se raspala i nastala je “Luna”?

– Posle 15 koncerata i dve godine delovanja (1981 – 83), “Luna” je 1984 .snimila diskografski prvenac, album “Nestvarne stvari” (Helidon) i nestala sa scene. Sastali smo se još jednom, 2004. na Egzit festivalu. Bio je to lep povratak posle dvadeset godina, doduše kratak, samo taj jedan koncert, ali vredelo je. Zahvaljujući internetu koji je u međuvremenu zavladao, “Luna” je dobila na popularnosti.

Foto: Nenad Mihajlovic, nova.rs

Ocenivši da Vaša muzika bolje zvuči uživo, na nastupima, reoformili ste grupu La Strada? Muzika koju ste izvodili zvučala je izvanredno. Smatrali ste da su za to zaslužniji drugi članovi benda, talentovaniji od Vas. Tada ste odlučili da bavljenje rokenrolom prepustite drugima?

– Ja sam bio slab izvođač, loše sam pevao, falširao sam, ali u kreativnom smislu bio sam duša La strade, sve te pesme ja sam komponovao i napisao tekstove. Moje loše pevanje je bio poseban problem u Luni, pošto su oni bili na vrlo visokom izvođačkom nivou. U La stradi to nije toliko bilo važno, čak to je davalo neki šarm, to blago falširanje. La strada je prestala sa radom zato što nismo imali pravog izdavača, Oliver Mandić koji je bio urednik u PGP-u nije hteo da nam objavi ploču. Takođe, nismo imali adekvatan pristup medijima, konkretno, televiziji. Urednik Hita meseca, Dragan Ilić Ilke nas je mrzeo, a imali smo pesme koje su bile bolje od mnogih koje je on gurao u emisiju. Na poslednjem koncertu u Subotici, u pozorištu kod Ljubiše Ristića, bilo je desetak ljudi i to je bio kraj.

Obožavaocima “Lunine” muzike priredili ste pravo zadovoljstvo kada ste 2017. održali dva koncerta, jedan u Beogradu i jedan u Novom Sadu, na promociji monografije “Ogledala Lune” Predraga Buce Popovića, Gorana Tarlaća i Saše Rakezića. Tada su se ponovo okupili članovi grupe “Luna” koju su osim Vas činili: Jasmina Mitrušić Mina, Ivan Fece Firči, Zoran Bulatović Bale. Kako ste se osećali na sceni posle toliko vremena?

– Izvanredno, uživao sam. Glas me je bolje služio nego na Egzitu. U Mixer hausu je bilo više od hiljadu ljudi, nikada nismo svirali pred većim auditorijumom. Publika je jako važna, ona te ponese, osetiš taj fidbek, eros koji struji prema tebi i onda se stvari odvijaju na najbolji mogući način.

Tribina mladih je za Vas bila otkrovenje slobode. Slušala se psihodelična muzika, duvao hašiš….Kako danas objašnjavate potrebu da sve probate i da se brzo oduševljavate za sve što je u to vreme predstavljalo kulturni život Novog Sada?

– Mi smo narušili kulturnu učmalost malog provincijskog mesta, a to je uvek opasno. Pre svega mrzeli su nas umetnici tradicionalisti, patetični modernisti ili umereni modernisti, a mi smo bili neumereni modernisti, oni koji su prekardašili meru. Tačno je da smo probali drogu ali niko od nas nije postao ovisnik. Petoro ljudi iz kulture koji su nas najviše pljuvali i koji su glavni krivci što su neki od nas završili u zatvoru su bili notorni alkoholičari, dakle, ovisnici, bolesnici. Mi smo doneli evropski i svetski duh u Novi Sad. Sve ono što se u to vreme događalo u svetu, događalo se i ovde u Novom Sadu. Međutim, za ove pijance mi smo bili pomodarci.

Knjiga poezije Artura Remboa, koju Vam je prijatelj poklonio, ima posebno mesto u Vašem životu. Da li ste pod njenim uticajem počeli više da se zanimate za poeziju, ali i da sami pišete pesme?

– Jeste. Ja sam vrlo rano otkrio francuski simbolizam i kao pesnik formirao se pod njegovim uticajem. Imao sam sreću da mi je profesor na fakultetu bio Sreten Marić koji je bio najveći poznavalac francuskog simbolizma kod nas. Profesor Marić mi je bio komšija na Limanu tako da sam ga često sretao na ulici ali sam išao i kod njega kući na kaficu. On me je podržavao, smatrao je da sam talentovan, za razliku od nekih drugih profesora sa Filozofskog, koji su me smatrali primerom netalentovanosti. Pored Artura Remboa, poezija Stefana Malarmea je jako uticala na mene i sve druge na Tribini, pošto je on bio začetnik onog što će se kasnije zvati jezička ili konceptualna poezija.

Tih šezdesetih godina, poznati naš pesnik Pero Zubac, tada urednik lista „Index“, želeo je da pročita Vaše pesme i jednu od njih je i objavio. Izvesno vreme ste čak uredjivali kulturnu rubriku u tom listu. Koliko Vam je to, kao mladom pesniku, značilo?

-Pa, značilo je puno. Imao sam dvadeset godina i imao sam otvoren prolaz u književni svet. Ipak, nisam to ostvario na najbolji, tj. na najprihvatljiviji način. To je stoga što nisam bio spreman na kompromise. Iz Indexa sam vrlo brzo prešao na Tribinu, gde se okupilo pravo društvo i gde je bila prava atmosfera duha pobune i slobode stvaralaštva.

Veliko je pitanje da li danas uopšte ima umetnosti. Nema više umetničkih pravaca, sve se nivelisalo i relativizovalo. Svi su postali umetnici, čak i političari, govore kako su njihovi postupci samo neka vrsta performansa, kao šale se

Književnost Vas je privlačila još u osnovnoj školi, a u gimnaziji ste bili potpuno očarani njome. Često ističete da je tome značajno doprinela Vaša profesorka nemačkog jezika Marina Vasiljev Rajh?

– Marina Vasiljev, kasnije udata Rajh, bila je moj anđeo čuvar. U gimnaziji sam bio u vrlo teškom stanju, kao što sam već rekao, pubertet me je rasturio. Marina je to shvatila i posvećivala mi mnogo pažnje. Ali presudni su bili njeni časovi nemačkog jezika i književnosti. Ona je stalno forsirala prevođenje, tako smo se vrlo rano upoznali sa nemačkim romantizmom i ekspresionizmom. Na časovima smo čitali i prevodili Adalberta Štiftera, Gerharda Hauptmana i druge pisce. Mene je ta književnost zarobila u mrežu jedne ljubavi koja se nije pokidala do dana današnjeg. Koje uzbuđenje je bilo čitanje u orginalu Babljeg leta od Adalberta Štiftera.

Ipak, najpre ste upisali Pravni fakultet? Kasnije ste prešli ste na Filozofski fakultet, na studije Jugoslovenske književnosti?

-Jeste. Moj otac koji je bio pravnik, sudija, insistirao je da studiram pravo, da nastavim porodičnu tradiciju. Dao sam prvu godinu i dva ispita sa druge godine i tada sam shvatio da me interesuje samo književost pa sam se upisao na Filozofski fakultet. Otac nije imao ništa protiv, pošto mu je imponovalo da mu sin bude pisac. Moja sestra Natalija je ipak nastavila porodičnu tradiciju, završila je pravo i postala kasnije sudija u sudu, gde moj otac nekada bio predsednik. Na Filozofskom fakultetu sam imao nekoliko izuzetnih profesora, pre svih već spomenutog Sretena Marića i Svetozara Petrovića. Od njih se zbilja moglo nešto naučiti. Profesor Marić je predavao svetsku književnost, najviše antiku, staru grčku književnost, a profesor Petrović teoriju književnosti i barok.

Bilo je to vreme važno za razvoj književnosti i društvene misli. Vladao je rivalitet između realista i modernista. Koliko je to uticalo na Vas? Kako ste se Vi snalazili u tim književnim previranjima?

Između Dobrice Ćosića i Bore Ćosića, mi smo se uvek opredeljivali za Boru. On je predstavljao duh modernosti, duh novog, posedovao je razarajuću ironiju. Tradicija nas nije privlačila, imali smo ironičan odnos i prema naciji i prema pravoslavlju, bili smo areligiozni i anacionalni.

Kada ste počeli da pišete prozu i da je objavljujete? Kako ste doživeli prvu knjigu? Lično, da li se više osećate kao pesnik ili prozni pisac?

– Prvu priču Uteha kose objavio sam u beogradskom časopisu Reč, imao sam pedeset godina, što je veoma kasno za neki početak. Prvu knjigu sam objavio kada sam imao četrdeset i pet godina, bila je to zbirka pesama Marinizmi. Izdavač je bila Ruža lutanja Miroslava Mandića, u nekih tristotinak primeraka. Bilo mi je to nešto lepo, urednik mi je bio pesnik Nenad Jovanović, prethodni autor edicije. Nije bilo nikakvih ograničenja. Dizajn je uradio Dragan Protić, poznatiji kao Škart, izvanredan rad za koji je čak dobio neku nagradu. Uvek kažem da ja pišem pesničku prozu, pesništvo je bilo uvek veliko nadahnuće za mene kao autora, na primer, život i delo jednog Fridriha Helderlina.

Photo: Nenad Mihajlovic, nova.rs

Vaš roman Bernardijeva soba dobio je početkom 2012. godine prestižnu NIN-ovu nagradu za roman godine. Mnogi su bili oduševljeni odlukom žirija, a kako ste Vi lično primili ovo priznanje?

– Pa, prijalo mi je iako sam bio svestan relativnosti priznanja. Uvek postoje oni koji se oduševe ali i oni koji misle suprotno, jer vas ne vole. Bilo je ljudi pogotovo iz sveta književnosti koji su pokušavali u medijima da ospore moj uspeh. Godinu dana bio sam u medijskom vrtlogu, ali to je prošlo. Danas živim kao i pre nagrade, daleko od očiju javnosti, kao i da je nisam dobio.

Spomenimo Vaša dela.Šta ste do sada objavili?

– Redom: Marinizmi, Vrt kao to, Pitoma religiozna razmišljanja (Blues diary), Urvidek, Quattro stagioni, Bernardijeva soba, Velike misli malog Tišme, Grozota ili…

U svom književnom opusu potpuno ste vezani za Novi Sad. Koji je razlog tome?

– To je zato jer nisam nikud putovao. Uvek sam živeo na tom malom prostoru između Beograda i Novog Sada. Iskustvo mi je skromno, skučeno, da ne kažem, palanačko. S jedne strane, to je loše ali ima i svojih prednosti. Uvek sam gledao da ne komplikujem život, da živim što jednostavnije i da se samo bavim pisanjem. Nikada nisam konkurisao za bilo kakve stipendije ili za rezidents. Osim nagrada (novčani ekvivalent), od institucija, od države nikada nisam dobio ni dinar, nisam dobio stan ili bilo šta drugo. Ali tako je najbolje, nikom ne duguješ ništa. Jako sam stidljiv, od rođenog oca nikad nisam tražio ništa, a ne od drugih nepoznatih ljudi. Kada sam dobio Ninovu nagradu, gradonačelnik i pokrajinski premijer su me pozvali, iako me oni nisu interesovali, otišao sam da ne bih ispao prepotentan. U razgovoru su mi obećali neki mali stan koji bih mogao da koristim kao radni prostor, s obzirom da pišem u spavaćoj sobi, dva kompjutera su mi pored krevata. Takođe, obećali su da će dati pare za reizdanje romana. Međutim, od toga nikad nije bilo ništa. Verovatno, nisam na njih ostavio utisak ozbiljnog pisca, pa su se poneli u fazonu: lako ludog zajebati. Inače, tadašnji gradonačelnik se šokirao kada je saznao da sam ja brat sudije Natalije Tišma Miloševski koju je dobro poznava s obzirom da je bio advokat, nije on imao pojma da ona ima brata umetnika. Tadašnji pokrajinski premijer je stanovao u ulici Papa Pavla. Ali šta je on znao o toj ulici?

O čemu sada pišete, koje su sada Vaše teme? Čitaocima ne prijaju govorkanja da ćete prestati da pišete…Pisac je pisac do kraja života?

– Kao što sam rekao, pišem autobiografiju, to je nešto najnepretencioznije, što u mojim godinama ima jedino smisla. Većina pisaca tako završava svoj posao na zemaljskoj kugli. Pokušavam da budem iskren, da se otvorim, naravno, koliko je to moguće, pošto je poznata stvar da jezik uvek krivotvori, da laže, takva je njegova priroda.

Koliko se i u čemu razlikuje današnji život u Novom Sadu, u Srbiji uopšte, u odnosu na vreme Vašeg detinjstva, odrastanja, mladosti…?

– Razlikuje se puno. Naravno, živelo se lagodnije, sporije, više se uživalo. Ali svako vreme ima svoju estetiku i svoj moral. Ovo što vidim oko sebe ne sviđa mi se, ne prija mi, a vidim samo grabež i bezobrazluk, muka mi je od toga. No, možda sam ja samo stari namćor, starac-zima.

U umetnosti su se takodje dogodile promene. Kakav je današnji umetnik, kako vrednujete nove ideje, pravce, izraze…, umetnika?

– Veliko je pitanje da li danas uopšte ima umetnosti. Nema više umetničkih pravaca, sve se nivelisalo i relativizovalo. Svi su postali umetnici, čak i političari, govore kako su njihovi postupci samo neka vrsta performansa, kao šale se. No, možda ja nisam dovoljno upućen, nemam uvid u ono što se događa.

Iako mnogi misle da sve znaju o Vama, većina ne zna da ste Vi porodičan čovek, imate suprugu i sina.

– Jeste, moja porodica je moja svetinja, uspeo sam da im obezbedim pristojan život i to je najvažnije. Grupa Luna ima pesmu koja se zove Ja sam porodični čovek, ali to je nešto mnogo otrovnije i opasnije. No, to je samo umetnost, a umetnost nije nikakva instrukcija za život.

Autor: Zorica Todorović Mirković, Foto: Nenad Mihajlovic, nova.rs

Više...

Miomir Korać, direktor Arheološkog instituta SANU

Arheologija nije nauka senzacije

Ovaj svetski priznati istraživač tvrdi da je prostor između Alpa i Karpata jedan je od najkreativnijih na Planeti. Proveo je više od 40 godina...

Sesilija Bartoli, operska pevačica, predsednica Europa Nostra

Kultura mora biti u srcu Evrope

Ne možemo govoriti o zajedničkom nasleđu a da ne uložimo veće napore da ga budu svesne buduće generacije, s posebnom pažnjom za one koji...

Tomislav Toma Garevski, arhitekta

Voleo bih da ostavim trag i u rodnom Beogradu

Decenijama je imao titulu najuspešnijeg beogradskog arhitekte u Parizu. Stotine njegova zdanja se nalaze na četiri kontinenta i pripadaju Šeratonu, Hiltonu, Luj Vitonu, kongresnim...

Zoran Hamović, osnivač izdavačake kuće CLIO

Čemu knjige ako nas ne čine boljima?

Pre tačno 33 godine osnovao je CLIO i to je danas jedna od najstarijih privatnih izdavačkih kuća u Srbiji. Pored brojnih domaćih i regionalnih...

Vesti

Srbija i BiH među 11 zemalja koje dobijaju zajam od Razvojne banke Saveta Evrope

Razvojna banka Saveta Evrope (CEB) odobrila je zajmove vredne 1,3 milijardi evra za 11 zemalja članica te organizacije, uključujući...

Potpisani ugovori o finansijskom aranžmanu za vetropark Pupin

Set ugovora za finalizaciju finansijskog aranžmana za izgradnju Vetroparka "Pupin" sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj potpisan je...

Đedović Handanović: Nuklearna energija u Srbiji najranije 2039. godine

Nuklearna energija u Srbiji biće realnost najranije 2039. godine, ako bismo sada počeli da radimo na tom projektu, izjavila...

Finska sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, Srbija među državama sa najvećim rastom sreće

Finska je sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, sa nordijskim susedima Danskom (2), Islandom (3) i Švedskom (4)...

Univerzitet u Beogradu postao deo najvećeg svetskog naučnog projekta u CERN-u

Univerzitet u Beogradu i Evropska organizacija za nuklearno istraživanje CERN zaključili su u Ženevi Memorandum o razumevanju, čime je...