Sitemap

CorD Recommends

Više...

Slobodan Šnajder, pisac

O Titu danas mislim bolje nego onda

Jedan je od najvećih majstora pisane reči...

Miomir Korać, direktor Arheološkog instituta SANU

Arheologija nije nauka senzacije

Ovaj svetski priznati istraživač tvrdi da je...

Sesilija Bartoli, operska pevačica, predsednica Europa Nostra

Kultura mora biti u srcu Evrope

Ne možemo govoriti o zajedničkom nasleđu a...

Tomislav Toma Garevski, arhitekta

Voleo bih da ostavim trag i u rodnom Beogradu

Decenijama je imao titulu najuspešnijeg beogradskog arhitekte...

Srbija i BiH među 11 zemalja koje dobijaju zajam od Razvojne banke Saveta Evrope

Razvojna banka Saveta Evrope (CEB) odobrila je zajmove vredne 1,3 milijardi evra za 11 zemalja članica te organizacije, uključujući...

Univerzitet u Beogradu postao deo najvećeg svetskog naučnog projekta u CERN-u

Univerzitet u Beogradu i Evropska organizacija za nuklearno istraživanje CERN zaključili su u Ženevi Memorandum o razumevanju, čime je...

Dijalog Beograda i Prištine: Izjava visokog predstavnika povodom godišnjice Sporazuma o putu ka normalizaciji i Aneksa za njegovu primenu

Prenosimo izjavu visokog predstavnika Evropske unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku i potpredsednika Evropske komisije Žozepa Borelja. Engleska...

Zet Donalda Trampa potvrdio plan ulaganja u centar Beograda i albansku obalu

Džared Kušner, zet i savetnik bivšeg američkog predsednika Donalda Trampa u Beloj kući, potvrdio je informaciju o planiranom ulaganju...

Evropski parlament usvojio Zakon o veštačkoj inteligenciji

Evropski parlament je usvojio Zakon o veštačkoj inteligenciji (AI) sa ciljem zaštite osnovnih prava, demokratije, vladavine prava i ekološke...

Pero Zubac, pesnik

Svevremene “Mostarske kiše”

Gospodin sa leptir mašnom i lepim manirima. Takve su mu i pesme, slikovite, mirisne, leporeke, romantične… Prestao je da broji koliko je knjiga objavio, što za odrasle, što za decu, antologije, parodije, eseje… Uređivao je časopise, pisao libreta za balet i operu, scenarija za filmove, za televizijske emisije… Knjige su mu prevedene na bezbroj stranih jezika, a poema “Mostarske kiše” planetarno i zanosom govori se u mnogim zemljama

Kod nas je bila izazov interpretiranja recitatorima, glumcima, piscima…Kazivali su je Rade Šerbedžija, Gojko Šantić, Ivan Bekjarev, Gidra Bojanić, Miloš Žutić, Dragan Nikolić, Zoran Radmilović, Miroslav Antić, svi na svoj način, a znalci kažu da je najlepše to činio – Rale Damjanović. Njegove pesme govorile su se na školskim priredbama, a sada su dobile svoje mesto u čitankama za srpski jezik.

Osim knjiga, još u detinjstvu zanimao ga je i sport. Boks i fudbal. U nevesinjskoj čaršiji, formirao je tim za mali fudbal, o čemu se i danas priča. Bio je blizak sa Josipom Brozom Titom, što mu pojedinci nikad nisu oprostili. Ali mu to ne smeta.

Piše i čita oduvek. I danas…

Iako ste rodjeni u Nevesinju, u Hercegovini, mnogi misle da ste, davne 1945. godine svet ugledali u Mostaru?

Jednom je na nekoj književnoj tribini Duško Trifunović rekao da mi Nevesinjci neće oprostiti što nikada nisam bio opštinski nego sreski pisac, misleći na to da me Mostar posvojio posle “Mostarskih kiša” a Mostar je bio srez a Nevesinje opština.

Koje su Vaše najranije uspomene na detinjstvo, porodicu, grad …?

Još u gimnazijskim danima upamtio sam jednu misao Vladana Desnice :”Djetinjstvo-ta pregršt besmrtnosti.”I sada mislim da je detinjstvo kolevka bezazlenosti, nevinosti, sveopšte lepote odrastanja bez obzira na moguće siromaštvo i lične nesreće, ako se dešavaju u tim godinama. Imao sam srećno detinjstvo okupan brigom pet zlatnih sestara i dve sestre i dva brata od strica. Devetoro dece u velikoj kući sa turskim zelenim teškim kanatima u prizemlju,sa mnoštvom prozora i malenim gradskim parkom i gradskom čatrnjom preko puta kuće.Od gradske pošte delio nas je Zubčev sokak i sada popločan mermerom iz davnih vremena a ispod sokaka čuo se kako šumi Jedreški potok.

Onda nam je iz ujčevine iz Nikšića stigao i pomajkin sin Slobodan, stariji od mene dve godine.Docnije, moj brat , uspešan lekar koji se rano preselio na drugu obalu.Od sestara Zore, Milice, Danice, Janje i Bojane i dve Vasove i Ljubičine kćeri Mile i Branke i dva brata, Aca i Miloša, živi su samo Milica u Smederevu i Branka u Nevesinju.

I sada mislim da je detinjstvo kolevka bezazlenosti, nevinosti, sveopšte lepote odrastanja bez obzira na moguće siromaštvo i lične nesreće, ako se dešavaju u tim godinama

Grad je bio lep, malen a ušuškan u brda,svi ste se poznavali?

Raznosač pošte mi je mnogo značio dok sam čekao pisma od prvih mojih simpatija u vreme srednješkolsko, iz Osijeka od Vere i iz Beograda od Ljiljane,dva milicionera, gradski električar Toša Šipovac , dva krojača Vaso i Meho, fotograf Senad Dugalić, dva obućara Mišo i Sveto,dve berbernice Kazazić i Haznadarević, hotel, dve kafane, Dom JNA i velika kasarna u kojoj je bilo vojnika više od polovine gradskog življa. Bioskop u Domu JNA i Lazo Turkalj koji je “puštao filmove” i bio, posle braće Pašajlića, Mladena i Brata i Ilijasa Dugalića golman fudbalskog kluba “Sloga”, posle “Velež”. Mala škola do četiri razreda u centru i velika osmoljetka pored parka. Đački dom preko puta moga prozora, u kome je bilo i ratne siročadi i dece bez roditelja, Jedreški potok koji je proticao kroz grad kao malena reka, apoteka, ambulanta, doktor Muftić i zubar Jugo, nekoliko prodavnica,Zema( Zemaljski magazin) i puno zelenila i cvetnih poljana.

MILENA, PERO I MEJ ZUBAC

Pravoslavni hram ,Katolička crkva i džamija. Pop Risto Mužijević koji je u džepovima od mantije uvek imao svilenih bonbona, koje je delio deci. Bašta Salka i Emine Eminovića, preko puta džamije, opasana visokim zidom u kojoj je bio jedini gradski šadrvan.Otac Obren me je često vodio u Salkov vrt. On i Salko su mezili, pili ljutu rakiju, ponekad i zapevali stare dalmatinske ili hercegovačke pesme, ja sam se igrao sa blistavim kapima koje šadrvan baca na zeleni ružičnjak. Ostala je od svega moja pesma “Kuća Eminovića” :(”Kuća Eminovića preko puta džamije,prva šerbet pića i prve bamije,/prvi bajrami i prvi kurbani, suvi bajami, na Šerifi djerdani…..”)

Kad zađemo u neke godine, sećanja na drage osobe, na proživljeno, bude u nama nežnost, posebne emocije …Šta čuvate u tom albumu nezaborava?

Zašao sam odavno u “neke godine” a sećanja još uvek ne čile. Ponešto je obrisano, ponajviše nepravde koje sam doživljavao u životu, bolje rečeno potisnuto u kut sećanja, pamtim i opetujem u sećanju najčešće trenutke sreće, spokojstva, blagosti, radosti ,smirenosti.Velik je moj album nezaborava. Blistave zime i snegovi detinjstva, sankanje niz Grebak, prvi filmovi u nevesinjskom kinu, Djurdjevdani u Batkovićima, topla briga sestara, prve simpatije Olga i Lola, gradska biblioteka i bibliotekar Vinko Milas,tako predan i tako posvećen knjizi i preporuci malenima da čitaju, fudbalske utakmice i sličice fudbalera koje sam pomno i predano sakupljao iz čokoladica, cveće plavilo u nevesinjskom polju, trava ljutika, miris zove i lipe po baštama, prvi izviđački odred, bezbrižnost, sakupljanje lekovitog bilja (kilavice,lipe, zove,kaćuna) i prve zarade od predaje bilja za slanje u Beograd, gde je moj ujak Mile Soldo, zvani Forta, bio direktor “Jugobilja”. I stoni fudbal koji smo izmislili i igrali sa dugmadima kao fudbalerima, a moj stric je bio krojač i ja sam imao najbolju dugmetarsku reprezentaciju, i onu lepu dugmad sa vindjakni koje su nam stizale ponekad kao Unrina pomoć, uz Trumanova jaja i biljni sir iz Amerike. A grudve su bile suve i mekane.Nije bolelo kada te pogode.

Zašao sam odavno u “neke godine” a sećanja još uvek ne čile. Ponešto je obrisano, ponajviše nepravde koje sam doživljavao u životu, bolje rečeno potisnuto u kut sećanja, pamtim i opetujem u sećanju najčešće trenutke sreće, spokojstva, blagosti, radosti ,smirenosti

Porodica Zubac je imala kuću i u selu Batkovići, u kojoj je živeo Vaš najmlađi stric Bogdan, i, strina Stana sa svojom decom.Kod njih ste proslavljali Vašu krsnu slavu Svetog Đurđa i prislavu Svetog Iliju.U to posleratno vreme se nije blagonaklono gledalo na crkvu i vernike i uglavnom se slavilo „krišom“?

Vaso i Obren nisu bili članovi partije pa su mogli da slave, ali Obren je to činio kod Bogdana u Batkovićima jer je sve do penzije bio direktor društvenih preduzeća (hotela, poljoprivredne zadruge, trgovačkog preduzeća). Na slave je dolazio i poneki prvoborac, a kod Vasa je sveštenik dolazio pa je hteo ne hteo okadio i naše sobe i verandu, voleo sam a i sada volim miris tamjana i izmirne. To se ne zaboravlja. A za svaki Uskrs, a to mi je bio najmiliji praznik u detinjstvu, išao sam na toranj crkve sa drugarima da udaram u klepetala, i radovao se šarenim jajima i takmičenju koje je najtvrđe, onda je grad bio prepun ljudi ,ispunjen nekom sveopštom srećom.

Zadržali ste u sećanjima Božiće i miroboženje vašeg detinjstva?

Neku svetu tišinu pamtim iz božićnih večeri i jutara i neku blagost na licima svih nas koji smo se “mirbožili”; česnica, pečenje, kolači, miris božićnog hleba,pomalo siromaški iz sadašnjeg ugla posmatranja obeležavanja velikih praznika.

Neminovno je da se pojedine „slike“ brišu iz našeg pamćenja, ali postoje i one koje zauvek ostaju.Sa setom pominjete nevesinjske zime, snegove…

Snegovi nevesinjski su u mom sećanju svetlija fascinacija od mostarskih kiša i njihova belina je opisana u mnogim mojim pesmama, posebno onima za decu. Bilo je dana kada iz Mostara nisu mogli proći autobusi do našeg grada. Nije bilo sanki, osim većih saonica kojima su seljani dolazili do grada uz pomoć vuče konja, četvrtkom, na pazarni dan. Snegovi detinjstva, moja radost neprolazna.

Sa pet godina ostali ste bez majke Joke.To je nenadoknadiv gubitak, iako se udovica Božana, kojom se vaš otac oženio, zdušno trudila da vama i drugoj deci, zameni majku?

Pamtim je samo po dobru. A i rodbina se umnožila, njena braća Živkovići, Milan i Đoko u Beogradu i Ljubo u Straševini kod Nikšića, sestra Jela udata za Vuka Nikčevića, u Beogradu, njihova brojna deca, su bili novo bogatstvo moga odrastanja.

Rano ste naučili da čitate, i ćirilicu i latinicu, a najzanimljivija mi je bila knjiga Stanojevićevo „Sveznanje“.

Sestre su me naučile da čitam i ćirilicu i latinicu pa sam vukao to debelo “Sveznanje” sa sobom u park i čitao nasumice na klupi, pa su me vodili, kažu, u školu da vide deca kako jedan klinac svašta zna i ume a nije dorastao do škole.

Pominjete svog učitelja Ibrahima Karadžu, kao jedan od svetlih likova vašeg detinjstva?

Moj divni dobri učitelj! Viđali smo se kasnije kad god sam dolazio u Nevesinje, ima jedan njegov intervju u mostarskoj “Slobodi”, kada je govorio kao Predsednik Saveza boraca NOR-a u Nevesinju i pola teksta je o meni.Čuvam ga kao kao dragu uspomenu na Ibra. Nedavno je izašla obimna ( lepa, bela i debela)moja bibliografija od 1962. do 2020. Gordane Đilas i tu je registrovana i ta draga bibliografska jedinica.

Svakodnevno ste odlazili u Gradsku biblioteku, uzimali i vraćali pročitane knjige.To je bila i prilika za razgovore sa gradskim bibliotekarom, čije ime niste zaboravili?

Već sam moga Vinka, čija je sestra Nada udata za moga brata od strica Aca,a baš smo se nedavno nas dvoje ispričali, spominjao, a u jednoj pesmi sam zapisao i stihove ”Da nije bilo Vinka Milasa niko od nas koji smo se u svet odmetnuli za znanjem – ne bi prepoznao svoju zvezdu.”

za svaki Uskrs, a to mi je bio najmiliji praznik u detinjstvu, išao sam na toranj crkve sa drugarima da udaram u klepetala, i radovao se šarenim jajima i takmičenju koje je najtvrđe, onda je grad bio prepun ljudi ,ispunjen nekom sveopštom srećom

Prva dva razreda gimnazije završili ste u Lištici kod Mostara, kasnije ste školovanje nastavili u Zrenjaninu u Drugoj eksperimentalnoj gimnaziji.Šest dana ste išli u školu, a sedmi na zanat?

To je bio u Lištici eksperiment,tip klasične gimnazije u kojoj je i professor fiskulture morao da bude državni prvak u nekom sportu.U prvoj godini Petko Radović ,prvak države u boksu u bantam kategoriji, nedavno smo se posredstvom moga prijatelja rukometaša Mustafe Demira sreli u Sarajevu,posle šezdesetak dodina. Uz Đački dom na bregu, sa igralištima, velikim parkom, velikom bibliotekom tipa konvikta.Lepe moje širokobriješke godine. Pa potom dve godine u Zrenjaninu u čuvenoj “Lerikovoj ginmaziji”.Moji lepi internatski dani, briga Bogdana Gušića, očevog prijatelja, novinara , o meni,moji školski drugovi, moja simpatija Smiljana Župunski. Nagradu “ Lenkin prsten” sam dobio za najlepšu ljubavnu pesmu (“Odbrana sećanja”) a u njoj je sačuvana za večnost i Smiljana Anja Župunski, pametna i lepa devojčica.

Kada ste počeli da pišete i objavljujete?

U drugom razredu gimnazije književnost mi je predavao pesnik Zdravko Ostojić, počeo sam da pišem pesme i jednu poslao u Sarajevo i objavio u studentskom listu Dani u rubrici “Trenutak poezije”.Naslov pesme je bio: “Tuga”. Godina je l962.

Ko su pesnici i pisci koje ste voleli u mladosti, a čije rukopise danas čitate?

Jesenjin,Majakovski,Pasternak,Šantić,Dučić,Rakić,Dis,Ujević,Cesarić, Desanka, Kaštelan,Sarajlić, Antić,Raičković, Trifunović.,Leso Ivanović, Georg Trakl, Dilen Tomas,Volt Vitman,Mikloš Radnoti,Nikita Stanesku……

Čitam savremene pesnike, mnogi rukopisi mi stižu sa molbom za preporuku,poneki esej napišem, poručim knjige od izdavača koje bi voleo da pročitam, ovih dana sam dobio na dar od “Geopoetike” novi roman :”Gvozdena zavesa” Vesne Goldsvorti.Tako opojna knjiga,zaustavim se u čitanju, da mi ostane i za naredne dane, sećam se da sam tako čitao samo “Derviš i smrt” Meše Selimovića.

Iako ste pisali o Mostaru, nikada niste u njemu živeli.Možda je to najbolje opisao Vaš sabrat po peru, prijatelj i drug Duško Trifunović u predgovoru obimne monografske studije Neđa Šipovca?

“Najbolji mostarski pesnik,posle Alekse Šantića, jeste Pero Zubac,koji je kroz Mostar prolazio kada ide iz Nevesinja na Široki Brijeg, gde je pohađao školu.Napisao je tu svoju ljubavnu priču, i onda je ta ljubavna priča postala pojam za Mostar i za mostarsko pevanje.Inače, tamo nije bilo ništa.Bilo je,ali nisu prešli regionalnu rampu….” Duško ko Duško!

LAPOS ORCHESTRA

Ljubavnu poemu „Mostarske kiše“ napisali ste 1965. godine iz dosade, ne sluteći da će Vas proslaviti.Dok ste čekali da Vaš prijatelj i pesnik Rade Tomić, u prostorijama tadašnje Omladinske organizacije u Novom Sadu napiše svoju pesmu, uvukli ste papir u pisaću mašinu i u dahu napisali čuvene stihove?

Beše neko septembarsko veče, nisam imao indigo i otkucao sam je u jednom primerku. I te noći poštom poslao Zvonimiru Golobu, uredniku “Telegrama” u Zagreb.Objavio ju je pod imenom Perica Zubac,tako sam se potpisivao, tako su me svi u Nevesinju zvali, 8.listopada l965. Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio , ne bi bilo te poeme.Jednom mi je rekao, davno, da će je uvrstiti u svoju antologiju svetske poezije, koju , na žalost, za života nije završio i objavio.

Iako je legendarna poema pobrala simpatije kritičara i čitalaca, niste je uvrstili u svoju prvu objavljenu knjigu poezije.To ste učinili tek na insistiranje tadašnjeg vašeg profesora na Filozofskom fakultetudr Draška Ređepa?

Draško Ređep je više više puta,vrlo afirmativno i lepo, pisao o meni, pa je i za tekst o meni “Dah mladosti” objavljen u “Politici” nagrađen najvećom nagradom za književnu kritiku u nas “Milan Bogdanović”.Poslednji njegov esej o meni je u njegovom izboru “Najlepše pesme Pere Zubca”,izdanje beogradske “Prosvete”iz 2004.Najviše volim ovaj njegov pasus iz predgovora: “….I najzad nešto sasvim, sasvim lično.U polurasveti nekadašnjeg zdanja Filozofskog fakulteta u novosadskoj Njegoševoj ulici,prišao mi je mlad čovek, u dugom kaputu, nalik na kneza Miškina,apsolutno odsutan,to će reći posvećen, i tražio je od mene da mu pristanem na seminarski rad o Disu.Ko zna, možda me jer baš tog sutona,ljubičastog i novosadskog,pohodio novi Dis.Nikada nisam pitao da li je Zubac napisao onaj seminarski rad o pesniku tmine,zagonetke, tajne.Ali je, u biti, ukupna solucija ove lirike,tako razdešena,tako posvećene,,bila onaj pretpostavljeni seminarski rad.Studenti su već odavno naši moderni klasici.”

(Draško već nije bio na fakultetu a ja sam rad u dva nastavka objavio u listu novosadskih studenata INDEX.)

Snegovi nevesinjski su u mom sećanju svetlija fascinacija od mostarskih kiša i njihova belina je opisana u mnogim mojim pesmama, posebno onima za decu

Svetlana iz „Mostarskih kiša“ bila je intrigantan lik, svi su želeli da znaju ko je devojka, koja i danas ovu poemu čini – magičnom.Pesnik je najpre rekao da Svetlana ne postoji, a kasnije je otkrio da je Svetlana nepostojeća devojka satkana u pesmi od osobina Mirjane Šimić iz Mostara, Ljiljane Njanje Canić iz Beograda, Vere Steiner iz Osijeka i Dragane Vajdić iz Novog Sada, docnije Vaša supruga.

Odgovor je već u Vašem pitanju.Od te četiri zlatne devojčice iz moje rane mladosti satkao sam Svetlanu.Sve “platonske” ljubavi.

Poemu „Mostarske kiše“ u prevodu Irine Čivilihine, objavio je moskovski časopis „Robotnica“ (1988) u tiražu od 19.750.000 primeraka.Vaše pesme mogu se naći i na drugim ruskim sajtovima , kod „Orvela“ uz Njegoša i Gorana Kovačića. Na finskom sajtu, pored dve pesme Desanke Maksimović objavljene su i „Mostarske kiše“?

Internet je produžio knjiški život “Mostarskih kiša”, uhiljadustročio ga, prevedene su na dvadeset svetskih jezika, “Admiral Book” iz Beograda je objavio jubilarno izdanje 2o15.g. na trinaest jezika, a posle su objavljeni još jedan prevod na poljski, pa na mađarski, španski,nemački i najnoviji iz 2019. na bugarski jezik.

Dugo niste odlazili u Mostar.Tek, posle deceniju i po, 2005. ,vratili ste se u grad na Neretvi sa knjigom „Povratak Mostaru“.Bilo je nezaboravno za Vas, goste i posetioce?

Što reče moj prijatelj Milan Gutić, koji me je odvezao i pratio sve vreme boravka u Mostaru:” Neponovljivo.Sad i nikad više ovako.” Veče su ulepšali Ansambl “Mostarske kiše”,Mišo Marić, Šerif Aljić, Kemal Monteno, braća Planjanin… Sa obe obale ljubitelji poezije su nagrnuli u Narodno pozorište.

MIŠO MARIĆ, VLASTA KNEZOVIĆ I PERO ZUBAC, NEVESINJE

Isti uspeh ponovljen je na promocijama te knjige u Sarajevu i Banjaluci.Da li je to bio razlog da nastavite da pišete tu knjigu?

U Sarajevu je Gradimir Gojer, moj dragi prijatelj, tada Predsjednik pisaca BiH, rekao u pozdravnoj besedi da je moj dolazak u Mostar i Sarajevo građanima BiH više značio od svih poseta svih političara iz celog sveta i regiona zajedno. A Raif Dizdarević je u “Oslobođenju” rekao da je to tačno : “Večerao sam sa Perom i Slavkom Pervanom ali Perinim povratkom u Novi Sad, čarolija je završena.”

Niste došli u Novi Sad sa namerom da tu ostanete, ipak od 1963. to je grad u kome živite sa svojom porodicom?

Došao i ostao, nisam nikada zažalio niti poželeo da menjam grad u kojem bih živeo.

Nagradu “ Lenkin prsten” sam dobio za najlepšu ljubavnu pesmu (“Odbrana sećanja”) a u njoj je sačuvana za večnost i Smiljana Anja Župunski, pametna i lepa devojčica

Novi Sad je grad Vaše prošlosti i sadašnjosti.Imate divne sinove Vladimira i Miloša, i unuke Milenu i Mej za koje ste posebno vezani.To je radost.Ima i tuge.Mnogi Vaši dragi su se odavno preselili u večnost.Pored supruge Dragane, to su Miroslav Antić, Duško Trifunović…?

Moja porodica: Nataša i Vladimir,Dragana, Miloš, Milena i Mej i ja smo kao jedno biće. Toliko različiti, srećom, a tako bliski, srećom.Čuvamo jedni druge.

Sve mi je jasnije da moja briga o zdravlju,san o dugovečnosti, nije radi nade da ću još nešto dodati svome umetničkom imenu nego da ću duže biti u okrilju porodice i gledati kako mi unuke Milena i Mej ulepšavaju i produžavaju život.

A mnogi su mi prijatelji na “drugoj obali” kao i moja Dragana.Antića, moga pobratima, Duška moga i Dragomira Brajkovića, starog prijatelja i generacijskog sabrata, najčešće susrećem u snovima i svi su u snu radosniji i opušteniji nego što su bili u životu našem nimalo lakom a tako svetlom.

SA PORODICOM

Teško je nabrojati sve nagrade koje ste dobili.Ako ne činite nepravdu, izdvojite pojedine?

Sa tri najnovije: nagradom “Biblios” za životno delo, “Sretenjskim ordenom drugog stepena za zasluge za Republiku Srbiju i njene građane u književnosti, posebno poeziji” i nagradom banjalučkog Festivala za djecu “ Dječije carstvo” “Princ dječijeg Carstva” , ukupni broj je za tri broja veći od broja mojih godina.

Da li i dalje pišete i šta?

Posle knjige pesama za decu “Pesme za Milenu” za koju sam dobio najveće pokrajinsko priznanje za decu “Sima Cucić” prenosim u kompjuter rukopis knjige “DEDOLOVKA-pesmarica za Mej” i poslao sam knjigu pesama novijih, iz potonjih nekoliko godina” pod naslovom “Sestra moja – samoća” Vesni Goldsvorti da mi napiše pogovor i obradovala se što ćemo” zajedno biti u jednoj knjizi.”Objaviće je moj novi dragoceni izdavač Tomica Karadžić vlasnik “Grafoprinta” iz Gornjeg Milanovca, kod koga mi je, pred novu godinu objavljeno divot izdanje knjige pesama “Odbrana sećanja”,uz Miloševu knjigu izabranih i novih pesama “Povratnici u ljubav” i Milošev izbor poezije Duška Trifunovića “Sačuvaj mi onu koju volim”.Miloš, eto, uveliko gazi očevim stopama.Veoma sam ponosan zbog toga.

By Zorica Todorović Mirković

Pročitajte još...

Ambasada Francuske dodelila nagrade pobednicima konkursa Ekoopština

Pobednicima konkursa "Ekoopština", nacionalnog takmičenja lokalnih samouprava u oblasti zaštite životne sredine i održivog razvoja, dodeljene su nagrade u Ambasadi Francuske, koja je organizovala...

U Naučno-tehnološkom parku u Novom Sadu otvorena DEAL laboratorija, prva te vrste u regionu

Digital Enterprise – an Active Learning and training Lab (DEAL laboratorija), prva laboratorija takve vrste u regionu namenjena za istraživanje i primenu najnovijih tehnologija...

Najmoderniji poslovni objekat – Schneider Electric Hub otvoren u Novom Sadu

Kompanija Schneider Electric Hub je u Novom Sadu danas svečano otvorila  svoju novu zgradu koja će nositi naziv InGrid. Staro zdanje proizvodne hale Novkabela...

Žolt Lazar, doktor socioloških i magistar političkih nauka

Srpsko društvo ima kapaciteta za održivi preobražaj

Ostajem umereni optimista i smatram da i srpsko društvo ima kapaciteta za održivi preobražaj, posebno ako građani uspeju da stave pod kontrolu tendencije ka...

Međunarodni poljoprivredni sajam u Novom Sadu

Saradnja je važna za obe zemlje

Jubilarni 90. Međunarodni poljoprivredni sajam u Novom Sadu obeležili su zapaženi nastupi više od 1.100 izlagača iz 26 zemalja, a da ovo bude manifestacija...

Ministar poljoprivrede Italije otvorio 90. međunarodni poljoprivredni sajam u Novom Sadu

Ministar poljoprivrede Italije Frančesko Lolobriđida i ministarka poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u Vladi Republike Srbije Jelena Tanasković otvorili su jubilarni 90. međunarodni poljoprivredni sajam...

Egzit na drugom mestu među 12 najpopularnijih evropskih festivala

Prema istraživanju britanske platforme Savoo, Egzit je na drugom mestu od 12 najpopularnijih evropskih festivala poredeći cenu festivalskih ulaznica sa cenama ulaznica pojedinačnih koncerata...

Japanska kompanija Nidek otvorila fabriku elektromotora u Novom Sadu

Japanska kompanija Nidek (Nidec Electric Motor Serbia i Nidec Elesys Europe) otvorila je u Novom Sadu, u prisustvu predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ministara u...