Njegovih pet romana svrstali su ga u red najčitanijih pisaca u regionu. Njegov prvi scenario za igrani film ’Kod amidže Idriza’ na velika vrata ga je uveo u svet filma. Od rata je pobegao u Ameriku, proveo devet godina, radio kao taksista, završio studije režije i vratio se u Bosnu i Hercegovinu. Danas je urednik Dokumentarnog programa na Federalnoj televiziji u Sarajevu.
Njegovo ime Namik dolazi iz arapskog jezika i znači onaj koji lepo piše. Ali lepo u kaligrafskom smislu, kao krasnopis, a manje u sadržajnom poimanju. On na to reaguje: „A ja grozno pišem, ako mislite na rukopis. Kod mene nije krasnopis, nego je ružnopis. Ali, ipak, pišem neke knjige koje se čitaju, pa me to, eto, malo vadi.“ Prezime Kabil po predanju dolazi iz regije Kabilije koja se nalazi između Tunisa i Alžira. Deo stanovnika iz plemena Kabili i Berberi, u nekom trenutku se iselio u Španiju, pa su sa sefardima došli u Risan, a iz Risna u Trebinje.
Namikov otac, Faruk Kabil, bio je poznati lekar u Trebinju i široj Istočnoj Hercegovini, a majka Suada nastavnica, ali je ostavila posao jer je trebalo brinuti o kući, o ćerki Lamiji i sinu Namiku, jer je muž najveći deo vremena provodio sa pacijentima. Namikova supruga Sanja je poreklom iz Zenice, radi u UNICEF-u u Sarajevu i imaju jedanaestogodišnju ćerku Esmu. Namik za sebe kaže da je bio razmaženo dete, kako u kući, tako i u gradu:
„Ali srećom nisam bio delikvent, nisam lupao automobil ni tukao se, ali mi se dosta povlađivalo na svakom koraku, kako se to u patrijarhalnom odgoju nekada povlađivalo muškom djetetu. Tek kasnije, kad sam otišao u Ameriku, shvatio sam da je to bila magareća usluga, jer sam naknadno video koliko zapravo nisam bio spreman za ozbiljnije životne izazove. Odrastao sam u kući u kojoj se pjevalo, dobro jelo, pilo i puno smijalo. I baš ta toplina koju sam ponio od kuće za mene je jedna od najvažnijih stvari u životu uopšte. Ona je, čini mi se, stvorila emotivnu stabilnost koja mi je omogućila da prođem i preživim životne izazove koji su mi ponekad bili strašni i zahtevni.“
Otac Faruk Kabil je iz Trebinja otišao u Sarajevo na studije, završio medicinu i dobio posao u Tuzli. Da bi se 1975. vratio sa porodicom u Trebinje kada je Namik pošao u prvi razred osnovne škole:
„Moja rana sjećanja iz Tuzle su maglovita, ali su se naka od njih obnovila kada sam ponovo vratio u taj grad 90’ godina. Otišao sam tamo da studiram medicinu, ali neuspješno, ispostaviće se poslije. Sigurno je za takvu odluku prevagnula i neka linija nesvjesne identifikacije. Naime, moj otac je bio jedini specijalista za uho, glo i nos u Istočnoj Hercegovni. Veoma moćan čovjek u tom mikrokosmosu, i verovatno sam i sam htio da budem takav. Ali, medicina je težak i zahtjevan studij i sve vrijeme dok sam studirao borio sam se sa umjetničkim demonima. Onda je došao rat, sve se prekinulo, otišao sam u Amerku.“
Pohađao je Santa Monica College, Los Angeles City College, UCLA extention, sve u Los Anđelesu. I na to dodaje:
„Zato, iza današnje perspektive, sebe smatram i ratnim prfiterom jer bih, da nije bilo rata, vjerovatno završio u nekoj dubioznijoj situaciji i neodlučnoj životnoj trakavici. Već sam bio proćerdao godine i novac pokušavajući da studiram medicinu, a da me stvarno niko na to nije terao. Naprotiv, moj otac je govorio da neću uspjeti jer za medicinu treba sjesti i bubati po petanest sati, a ti više voliš da pričaš kao neki advokat. Bio je na kraju zadovoljan kad sam prekinuo sa medicinom jer je i sam bio umjetnička duša, svirao, pjevao i volio knjige. Na kraju je govorio da je sretan što se bavim tako prefinjenim stvarima kao što su književnost i film, a ne pregledam ljude i ne moram gledati krv. Oprostio mi je i novac i vreme koje sam utrošio smucajući se po Tuzli.“
Ja sam dijete iz provincije, trubadur i riblovac koji se sticajem okolnosti našao u Los Anđelesu
Kaže da je od oca nasledio opsesivno bavljenje onim što radi. Ako se nečemu posveti, onda to radi svim snagama dok ne dođe do onoga što će ga zadovoljiti kao rezlutat. A kao što je njegova majka nekad bila vrhunska kuvarica, tako i on danas uživa u kuhinji, u spravljanju raznih specijaliteta. Njegovi roditelji nisu bili formalno religiozni ljudi, ali se držalo do praznika. Ponekad bi se postili dani Ramazana, ali se redovno slavio Bajram:
„To je više bila proslava kao povod za okupljanje porodice. Danas, ono što je meni ostalo od tog identiteta, a što je više neki atavizam navike, je da ne jedem svinjetinu. Ali, to je više naslijeđe nego nešto što stvarno razumijem, jer sam na kraju krajeva, u tom formlanom smislu, prilično grešan čovjek.“
U trećem razredu osnovne škole u Trebinju, Namik je napisao prvu pesmu – o Titu! I nastavio je da piše, više piskara kako sam kaže, što je bilo dječije neozbiljno i nedorečeno. Rano je osetio da ima stvaralačku energiju koja nije bila kanalisana ni artikulisana:
„Poslije sam imao bend, pisao sam pjesme, a prve ozbiljnije prozne tekstove počeo sam da pišem u Americi i objavljujem u nekim nekomercijalnim časopisima. A onda sam napisao scenario za igrani film ’Kod amidže Idriza’ i to mi je poguralo karijeru, a ujedno i bio povod da se vratim. Ovog puta u Sarajevo.“
Film ’Kod amidže Idriza’ koji je režirao Pjer Žalica, brzo je stekao brojnu publiku, a za Namika je to bio početak posla kojim je hteo da se bavi. Ušao je u svet umetnosti na velika vrata i bio srećan što je njegov film bio tako dobro prihvaćen od publike i što se i danas prikazuje.
Knjige Namika Kabila su svojevrstan inventar života koji je određen ratom kao prelomnom tačkom. Rat je uništio, promenio, odredio živote ljudi o kojima piše, a pre svega pred čitaocima je njegov život od Tuzle, preko Trebinja, Dubrovnika, Sarajeva, Los Anđelesa pa opet u Sarajevo. Sa ostacima u Trebinju u vidu porodične kuće sa kojom počinje njegov poslednji roman ’Beskućnik’. Od rata je 1993. godine pobegao u Ameriku i vratio se posle devet godina:
„Ja sam u duši dezerter, mislim prije svega jedan sebični kukavica. Nisam sebe video ni u jednoj vojsci, na bilo kojoj strani. Jednostavno sam pobjegao od rata glavom bez obzira. U Americi mi je bilo teško i zehtjevno, pogotovo što se ranije u životu nisam pripremao za takvu vrstu izazova. Jer, ja sam dijete iz provincije, trubadur i riblovac koji se sticajem okolnosti našao u Los Anđelesu. Da se razumijemo, nisam ja tamo došao radi filma, nisam ja imao nikakave vizije ni koncepte, samo sam bježao glavom bez obzira.
Prvi put sam pobjegao 1991. iz Trebinja zbog mobilizacije. Kada je JNA krenula kupiti ljude, grupisati ih prema Dubrovniku, zbog nečega što se zvalo ’vježba’, odmah je bilo jasno da se neće tu zaustaviti. Još mi nisu bili poslali poziv, ali mi je otac rekao da se to sigurno neće brzo završiti i da bježim. Tako je i bilo. Čim sam otišao iz Trebinja, dva puta su dolazili i tražili me. Otišao sam u Tuzlu gde nisu mogli da me mobilišu jer tu nisam bio evidentiran. Odatle sam pobjegao u Zagreb gdje nisam imao od čega živjeti, i tu shvatio da moram početi ispočetka. I tako sam otišao u Ameriku.“
Vi u Mostaru, naprimer, u radijusu od 300 metara, nemate konsenzus oko onoga šta se desilo u tom gradu
Fotografija na naslovnoj strani Namikove poslednje knjige ’Beskućnik’ koju je objavila Akademska knjiga iz Novog Sada, potpisana je imenom njegovog oca – Faruk Kabil:
„Instinktivno sam je odabrao. Fotografiju je snimio moj otac ranih 80’ godina prošlog vijeka. Slika je nastala u Pridvorcima pored Trebinja, ja sam dečak koji se vidi s leđa i gledam u čovjeka koji drži konja, koji se zove Isak Bračković i on je taj koji je sačuvao fotografiju. Sjećam se samo da smo bili kod njegovih roditelja na imanju, on je držao konja koji se propinjao, ja sam sve to gledao a moj otac uslikao. On se. usput, bavio amaterski i fotografijom, sam je razvio film i uradio sliku, a ja sam je otkrio tek pre neku godinu i odlučio da je stavim na naslovnu stranu. Moj prijatelj i profesionalni fotograf Amer Kapetanović koji živi u Švedskoj, kada je video fotografiju na knjizi rekao mi je: Ti gledaš kako ovaj čovjek govori konju gdje mu je mjesto, a konj se ne slaže sa tim. Kao da on hoće čovjeku da kaže gdje mu je mejsto. To mi je zazvučalo kao precizno objašnjenje, jer je knjiga, između ostalog, o mjestu gdje pripadamo, gdje bismo trebali bit’, gdje ne bismo trebali bit’, gdje smo bili, gdje nismo više, zbog čega imamo ii nemamo nostalgiju, sretni smo ili gorki zbog svega. Ali, kao što to obično biva u životu, sve zajedno pomiješano u nekim i ne tako jasnim omjerima.
Dve Namikove knjige zovu se po poznatim filmovima – ’Amarcord’ i ’Isijavanje’, a jedna se zove ’Yesterday’ po poznatoj pesmi Bitlsa. Zašto:
„Amarcord je jedan od meni najdražih filmova, a Felini od najbliskijih reditelja. Ja sam se u knjizi bavio sjećanjem i ’Amarcord’ je bio prva asocijacija za naslov knjige. Možda je ispočetka zvučalo pomalo i pretenciozno, ali sam odlučio da je to pravi izbor. Mene generalno jako zanimaju koveri pjesama, kad jednu opštepoznatu temu obradite, pa ona i jeste i nije ono što je nekada bila. Kada su pitali pjevača Bona iz grupe U2 da kaže nešto o obradi njihove pjesme One koju je uradio Džoni Keš, ona je odgovorio: Kada Džoni Keš obradi vašu pjesmu, to više nije vaša pjesma, to je nova pjesma. Ima i tog poriva, da se uzme nešto što je poznato, što je opšte mjesto u kolektivnom sjećanju i da se od toga pravi nešto svoje. To je bilo kod mene u ’Amarcordu’ i ’Isijavanju’, a ’Yesterday’ se i tematski naslanja na taj naslov. Kako je Miljenko Jergović za ovaj roman rekao, to su ljudi jučerašnjice, ljudi od juče koji nikako ne mogu da prihvate da je vrijeme prošlo. Ja već duže vremena, kroz različite knjige, pričam o jednom istraumatiziranom vremenu, i to kako se ljudi stalno osvrću i misle da je ono prije bilo bolje, što je naravno uvijek jako lično i subjektivno. Ali nije to samo vezano za ove naše prostore, to je oduvijek ljudski poriv da gledamo unazad jer, ogoljeno do kraja, u prošlosti sigurno nećemo umrijeti, u budućnosti hoćemo.“
Upamtio je Jugoslaviju i živeo je mladalački intenzivan život u toj državi, služio vojsku u Jugoslovenskoj narodnoj armiji:
„U mom sećanju, sasvim privatno i subjektivno, ta Jugoslavija je bila bolje mjesto za život nego što su danas ove države. Naravno, ima istine u tome da se ne sećaju ljudi Jugoslavije, nego se sećaju mladosti. Bili smo mladi i sve na je kao bilo ružičasto. Ipak, mislim da je bilo više reda, više sistema koji je funkcionisao, civilizacijski smo bili na višem nivou nego što smo sada. Kad to kažem, mislim na region.
Ima jedna jako dobra i korisna knjiga koju je napisala Snježana Kordić, zove se ’Jezik i nacionalizam’. Preko priče o jeziku, ona je dala jednu širu sliku stvari. Recimo, na primjer, činjenica da nacionalisti po pravilu podcrtavaju razlike u našim jezičkim varijantama, ne znači da je sličnosti mnogo više. Ali ih svjesno zaobilaze.“
U knjizi ’Amarcord’ Namik pominje Slobodana Miloševića iz vremena njegove vladavine u Srbiji, i deluje kao je to autorov prvi susret sa politikom s kraja osamdesetih i na samom početku devedesetih:
„Ja sam to osjetio u Trebinju kao mlad čovjek. Nisam bio u stanju da to artikulišem, ali znate ono stanje kad osjećate da se nešto valja iza brda, da se prave neke tenzije. To je bio moj lični, prvi susret sa nacionalizmom. Milošević je to u svojoj knjizi nazvao ’Godine raspleta’, a ja bih rekao da su to bile godine raspleta i zapleta. Sada, nakon svega, vidimo da je mnogo lakše bilo ući u nedjela i zločine, a mnogo teže politički i naročito duhovno, izaći iz njih. Da biste izašli, morate imati akademski i društveni format, mora se podrazumjevati angažman cijele društvene zajednice i suočavanje, a mi znamo koliko smo daleko od toga. Da biste postali zločinac, dovoljno je samo da budete nečovjek. Da odete kod komšije i zapalite mu kuću. Ja lično, i rekao bih nestručno, ne mislim da je Haški tribunal pravi sud, ali ne dao Bog da ga nema. Koju bismo mi alternativu mogli ponuditi posle zlodjela koja su učinjena na ovom prostoru? I da li bismo je ikada uopšte i ponudili? Teško.“
Čovek ne zna šta je dno dok ne padne – ima običaj da kaže Namik, nakon što mu se život u LA-u potpuno srozao. Ali dobra stvar je da posle takvih iskustava ništa više nije teško. Raditi na ulici bio je opasan posao koji sigurno nikada ne bi spoznao da nije bio primoran na to. Vožnju taksija je prilagođavao svojim časovima na studijama. Živeo je teške dane i godine, bio je zastrašen, nesiguran. Posle američkog iskustva, kaže : ”Danas, kao jedriličar pokušavam da svaki vjetar koji puše iskoristim da idem u pravcu kojim želim“.
Već duže vremena, kroz različite knjige, pričam o jednom istraumatiziranom vremenu
Rat, koliko ga je doživeo desetak meseci dok nije otišao u Ameriku, i dalje je za njega neopisivo iskustvo: „To su one situacije kad odete u kiosk, kupite cigare, produžite dalje, padne granata i ubije čovjeka od koga ste kupili cigare. Kad se nakupite tog straha, onda znate razliku između benignih strahova koje ste imali kao dijete, i onog mnogo surovijeg straha koji sam spoznao kad je počeo rat. Sa benignim strahom možete da živite, ovaj drugi vam radi o glavi.“
Od 2009. godine Namik Kabil je zaposlen kao urednik Redakcije dokumentarnog programa na Federalnoj televiziji u Sarajevu:
„Da nisam imao to migoljenje po dnu u Americi, možda ne bih toliko cijenio današnji posao. Posle Amerike meni više ništa nije teško, i jako sam sretan što ovo radim. Na stranu luda činjenica da živim u državi kao što je Bosna i Hercegovina, koja ima tri javna servisa. To vam je kao kad biste zamislili Englesku sa tri bibisija! Često se čuje metafora da je Dejtonski sporazum ludačka košulja koja je zaustavila rat u Bosni i Hercegovini i nije nikada ni trebao da zaživi kao mirnodopski ustav.
Ali od1995. godine kada je formalno završen rat, ova zemlja nije zaživjela kao normalno društvo. Mi još uvijek životarimo recidive tragičnog rata. I nije uopšte slučajno da su ratne teme i dalje aktualne u literaturi, kinematografiji, uopšte u umjetnosti. Vi u Mostaru, naprimer, u radijusu od 300 metara, nemate konsenzus oko onoga šta se desilo u tom gradu, i to je samo jedan očigledan primjer. Političke elite, ili politička bagra koja vlada, vrlo dobro zna da su ljudi istraumatizirani i vrlo svjesno drže ratnu traumu ”na radnoj temperaturi” jer na osnovu nje vladaju. Narod gleda i sluša vijesti, puštamo apatično da nas političari zastrašuju i sve ove godine kao da stvarno vjerujemo da je sve tako kako oni kažu.“