Mapa sajta

Više...

Namik Kabil, pisac i reditelj

Još uvijek životarimo recidive tragičnog rata

Njegovih pet romana svrstali su ga u...

Marina Rajević Savić, tv autor

Biti hrišćanin – to je cilj i zadatak

Sa svojom emisijom Dok anđeli spavaju ispisala...

Dr Nele Karajlić, muzičar i pisac

Bosna sa dva paralelna sveta

U ranoj mladosti je muzika bila njegovo...

Irina Subotić, art historian

Kultura pala na ispitu

Bila je kustos u dva najveća muzeja...

Vesti

Međunarodna nagrada za književnost „Aleksandar Tišma“ svečano uručena francuskoj književnici Sesil Vajsbrot

Treća Međunarodna nagrada za književnost „Aleksandar Tišma“ svečano je uručena francuskoj književnici Sesil Vajsbrot 24. juna 2024. u Matici...

Potpisan Memorandum o razumevanju sa kompanijom Medtronik

Ministarka nauke, tehnološkog razvoja i inovacija dr Jelena Begović potpisala je Memorandum o razumevanju, koji se odnosi na saradnju...

Luksemburg i Irska zabeležili najveći BDP po glavi stanovnika u EU

Bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika, mera ekonomske aktivnosti, pokazao značajne razlike među članicama Evropske unije u 2023....

Kralj Frederik Deseti otvorio prvi deo podvodnog tunela koji povezuje Dansku sa Nemačkom

Danski kralj Frederik Deseti otvorio je prvi deo budućeg 18 kilometara dugog železničko-drumskog tunela ispod Baltičkog mora, koji će...

Hiljade tona zamrznute vode otkriveno na vrhu vulkana na Marsu

Američki naučnici su otkrili hiljade tona zamrznute vode na vrhu vulkana na Marsu, objavljeno je u novoj studiji u...

Miljenko Jergović, književnik

Iz Sarajeva sam otišao voljom rata

Uzbudljiva životna ispovest jednog od najvećih savremenih pisaca sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Čime su ga zadužili preci, čime roditelji i šira porodica, kako je rat podelio njegov život na dva potpuno različita dela? Zbog čega sa suprugom Anom Bogišić živi u selu pored Zagreba, zbog čega češće dolazi u Beograd nego u rodno Sarajevo? Šta je za njega Ivo Andrić i kako se Andrićev svet poklapa sa njegovim svetom?

Završio je istu gimnaziju koju su u Sarajevu pohađali dvojica najznamenitijih  poteklih iz Bosne – revolucionar i član Mlade Bosne Gavrilo Princip i književnik, nobelovac Ivo Andrić. Potom je diplomirao filozofiju i sociologiju, a pre toga počeo da piše. Miljenko Jergović (1966) je pre ratova devedesetih bio jugoslovenski, danas slovi kao bosansko-hercegovački i hrvatski pisac. Još  je zabavnija ilustracija vremena koje smo proživeli, da je njegova supruga Ana Bogišić u Zagrebu upisala ’jugoslavensku književnost’, dok je studirala Jugoslavija je nestala, pa je ona tako  diplomirala ’hrvatsku knjževnost’. Ana je lektor i redaktor po profesiji, i jedini lektor i redaktor Miljenkovih knjiga:

„To je dosta važna i u osnovi delikatna stvar. Prije nje je to jako teško išlo, kao što bi sa nekim drugim danas bilo veoma teško, jer bi se tim ljudima previše toga moralo objašnjavat. Ja sam živce svoje potrošio objašnjavajući ljudima da se jezik na kojem ja pišem ne nalazi u riječnicima hrvatskog jezika. To je moj jezik, Ja imam pravo na svoj jezik. Ana je moj zaštitnik od terora standardiziranih rječnika i standardiziranih pravopisa.“

Imao je nešto više od dvadeset godina kada je napisao zbirku pesama ’Opservatorija Varšava’ i za nju dobio najveću jugoslovensku nagradu za poeziju ’Ivan Goran Kovačić’. Od tada do danas, napisao je pedesetak knjiga u brojnim žanrovima koje su prevedene na dvadesetak jezika. One su delom fikcija, delom biografska pripovest, a za zbirku priča ’Sarajevski Marlboro’ iz 1994. godine dobio je nagradu za mir ’Erih Marija Remark’. Ona predstavlja Jergovićevo svedočenje o životu u zaraćenoj Bosni i Hercegovini, i o njoj ne prestaje da se govori. Zbog nagovora prevoditeljke na poljski, i zbog piščeve  želje da vidi kako bi ’Sarajevski Marlboro’ koji je pisao kada je imao 27 godina, izgledao kada ga piše čovek koji ima 54 godine, nastalala je knjiga’Trojica za Kartal’ sa podnaslovom – Sarajevski Marlboro remastered. Remasterizovano izdanje inspirisano starim pričama iz knjige koja ga je proslavila, a koje je Buka prošle godine objavila u Beogradu.

Svoje živce sam potrošio objašnjavajući ljudima da se jezik na kojem ja pišem ne nalazi u riječnicima hrvatskog jezika. To je moj jezik

Do 1993. godine živeo je u rodnom Sarajevu. Potom se preselio u Zagreb gde danas provodi zime, a ostalih meseci živi u Turopolju, dvadesetak kilomatara udaljenom od Zagreba. Sa suprugom Anom relativno često dolazi u Beograd da se odmore, da se vide sa prijateljima, Ovog puta, kada smo razgovarali za CORD, došao je i zbog premijere ’Idiota’ u postavci reditelja Ivice Buljana, izvedenog u Beogradskom dramskom pozorištu.

Brojne su Jergovićeve knjige u kojima govori o svojoj porodici. O davno razvedenim roditeljima, ali i o bliskim rođacima sa očeve i majčine strane. A na pitanje kako bi opisao vaspitanje koje je poneo iz kuće, ono što se obično zove domaće vaspitanje, ovaj pisac odgovara:

„Ja sam, zapravo, dijete svojih None i Nona, iliti bake i djeda sa majčine strane. Dakle ja nemam nikakvo domaće vaspitanje od svojih roditelja, Kad ih se danas sjetim, potpuno mi je s jedne strane nezamislivo a sa druge strane zastrašujuće, da su me oni mogli vaspitavati, jer ko zna šta bi od toga bilo i na šta bi to ličilo. Ja sam stvarno dijete svojih prethodnih predaka, dakle bake i djeda. U tom smislu, taj svijet mog vaspitanja i mog odrastanja pomalo je i nekakav prethodni građanski svijet. Ja sam vaspitavan, predpostavljam, na način na koji su vaspitavani klinci koji su odrastali tridesetih godina dvadesetog vijeka.U tom smislu, ja sam na neki način generacija Bore Ćosića. (Ove godine, 5. aprila, književnik Bora Ćosić napuniće 91. godinu, prim R.S.) Ovo nisam slučajno rekao. Jer, kada čitam njegovu ’Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji’, ja zapravo, nekako u najbližem smislu vidim svoj kućni svijet. Što zapravo nije normalno, jer  je to 35 godina prije mene.“

Miljenkov deda Nono zvao se Franjo Rejc. Životom je bio Bosanac, poreklom Slovenac, a u autoidentifikacijskom smislu bio je vatreni Slovenac. Baka Nona zvala se Olga Rejc, a njen otac je bio banatski Nemac. Sve drugo u njenoj porodici je bilo tako komlikovano i izmešano, da se može reči kako je ona bila tipično dete Austrougarske monarhije:

„Iz tog odgoja koji sam dobio od njih, ostala mi je neka vrsta distanciranosti, povučenosti i neagresivnosti. I nekog naučenog osjećaja da ovo nije moj grad, i ovo nije moj svijet, i ovo nisu moji ljudi. To je nešto što sam ponio od malih nogu, što mi je često radilo razne vrste socijalnih problema, ali na kraju, nažalost, stvari su izašle upravo na to. Na kraju su se i moj život i moj svijet taman podesili onako kako su mi Nono i Nona rekli da će biti.“

U ZAGREBU SA KNJIŽEVNICOM SVJATLANOM ALEKSIJEVIČ, DOBITNICOM NOBELOVE NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST 2015.

Na primedbu da svojom literaturom, posebno vivisekcijom svojih porodičnih odnosa ume da iritira javnost, on nudi jednostavno objašnjenje:

„Književnost je zapravo pisanje o nečemu o čemu je ili nemoguće pisati, ili o čemu ne bi trebalo pisati. Jer, pisanje o nečemu o čemu je lako pisati, o čemu se može pisat, i što svi preporučuju za pisanje, je zapravo besmisleno. Piše se o onome što ne bi trebalo pisat i što ne bi trebalo reć.“

Pre skoro trinaest godina, ovaj autor je objavio roman ’Otac’ koji je zapravo priča o njegovom ocu koja je izazavala veoma burne reakcije u javnosti:

„To je delovalo po malo skandalozno, a meni tu nije bilo ničeg skandaloznog.Nisam imao nameru da izazivam skandale, nisam imao nameru nikoga da provociram, To je bila priča o mom ocu, o mom životu, o mom vremenu. Pokušavajući se sakriti od ljudi koji bi to mogli krivo shvatiti, knjigu sam objavio u Beogradu (Rende, prim. R.S.). Bio je to ciljani potez, računao sam da će ona tako u Zagrebu, kod nekih zlobnih i zlonamernih, ostati neprimjećena. To je , međutim, bilo još gore.“

Otac Miljenkov zvao se Dobro, i bio je ugledan, cenjen i omljeni lekar u Sarajevu, a u sinovljevim očima je bio „veliki lekar i ta činjenica je nadomještala sve ono što on u životu nije u stanju bio biti. Njemu su medicina i ta njegova misija bili totalna kompenzacija svega drugog. To, inače, nije rijetkost kod ljudi.“

Pisanje o nečemu o čemu je lako pisati, o čemu se može pisat, i što svi preporučuju za pisanje, je zapravo besmisleno. Piše se o onome što ne bi trebalo pisat i što ne bi trebalo reć

Mama Javorka je bila omiljeni lik na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gde je radila kao šefica računovodstva:

„Za razliku od oca, ona je bila strahovito društvena i sva sa vanjske strane kućnog praga. Unutra, bila je popriličan mrak, kombinacija životne i emocionalne neostvarenosti, ogromnog opterećenja lošim odnosom sa roditeljima. Ona je živjela kao da je život iznevjerio sva njena očekivanja i bila je gnjevna na vlastiit žvot i sve one koji su joj u tom životu, po njenom osjećaju, bili na putu. U osnovi je bila krajnje problematična majka. Bilo je trenutaka i perioda u životu kada se nije ustezala da meni na određen način pokaže da sam joj pokvario životni put.“

Kao obrazovana i inteligentna žena, Miljenkova majka je savršeno razumevala način na koji funkcioniše književnost. Razumevala je i vlasititu ulogu kao lika u književnosti:„Zanimljivo je koliko se o njoj smjelo napisat, a da ona to ne shvati lično.“

Mnoge su Jergovićeve priče, romani, mnogi tekstovi i kolumne bivali predmetom brojnih  komentara, divljenja i osporavanja. Njegov duhovni hod, često ivicom ponora, izazivao je kod čitalaca i kritičara često emotivno intonirane sudove na koje se nije previše osvrtao. Da li je to neodvojivi deo njegove ličnosti, ili se malo više trudio da javno saopštava ono o čemu većina radije ćuti:

„Mislim da je to kombinacija. Da se to veoma tiče određene vrste autsajderstva iz kojeg sam ja potekao. Autsajderstva postavljenog u najširem mogućem smislu. Recimo, živite u jednoj višenacionalnoj zajednici kao što je Sarajevo, a pritome je vaše porijeklo krajnje komplikovano u odnosu na tu višenacionalnu zajednicu, i u političko-identitetskom, ideološkom smislu krajnje problematično.Pogotovu u Sarajevu koje je u to vrijeme bilo prilično mrkli zakutak Jugoslavije, jer su razne službe jako voljele ljude ucenjivat preko takvih stvari. A ja sam bio, na neki način, dijete narodnih neprijatelja. Moji roditelji nisu bili narodni neprijatelji, nego lojalni članovi Partije, ali tatina mama je bila ustaška mladež, a mamin puno stariji brat je bio njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu. To je bilo prisutno u kući i prema tome se prilagođavao diskurs prema vani, prema prvom komšiluku, prema svemu. Postojao je strah što će ko reči, ko će koga prijaviti, šta to može negdje značit.“

SA DRAGANOM VELIKIĆEM I BOROM ĆOSIĆEM U FRANKFURTU

Svest o tome Miljenko je rano stekao, Pripadao je ’sretnoj generaciji’ dece koju su roditelji, bake i deke, ostavljali same kod kuće:

„Nona ide na pijacu, ja se nekako izvučem da ne moram sa njom, i čim ona preko vrata, ja krenem prekopavat po njihovim ladicama i tražit dokumente, tražit tajne. To sam počeo radit sa osam-devet godina. Prije svoje desete godine otkrio sam mračnu tajnu svoga starijeg ujaka. Nemoguće je danas objasniti koliko je to za mene bila šokantna stvar. To ti je kao da si saznao da ti je ujak bio daždevnjak, da nije bio ljudske vrste. Čini mi se da je od tog trenutka počeo moj ogroman interes za takve stvari.

Što se tiče očeve majke, ona je od mog rođenja bila ultimativni negativac. Mrkli mrak od žene za koju brzo saznam da je ona zapravo žena-ustaša. To mi je nekako bilo savršeno logiično, uz sve druge negativnosti. To ostaje refleks na mene odraslog. Ja, recimo, danas, kao postariji čovjek, često razmišljam o tome da li u mojoj organskoj netrpeljivosti prema ustašama i domaćim izdajnicima, ima nešto sasvim lično što je puno intimnije od nacionalizma i istorijskih činjenica.“

Bio sam, na neki način, dijete narodnih neprijatelja. Moji roditelji nisu bili narodni neprijatelji, nego lojalni članovi Partije, ali tatina mama je bila ustaška mladež, a mamin puno stariji brat je bio njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu.

Preživeli svagda imaju pravo. I tu počinje duboka nepravda koja je slepa za stradalnike. Sarajevo je od rata grad u kome su preživeli često bili veći stradalnici od onih koje je pogodio nečiji metak. Dok je sve ličilo na idilu nezagađenu krvlju, Miljenko je odrastao u Mejtaškoj mahali, pa je ovaj toponim našao mesto i u njegovoj literaturi:

„Mejtaš je malo raskršće u Sarajevu malo izdignuto iznad grada. Do njega se dolazi jednom strmom ulicom, a od njega ide jedan niz strmih i vrlo strmih ulica. To su neke osunčane padine grada. Tu je, do prije osamdesetak godina, bilo muslimansko groblje sa džamijom, koje je kasnije nestalo. Ti nišani, ili nadgrobnici, su nekud raznijeti, plato je asfaltiran i preko toga su prešle ulice. Džamija je dvadeset i neke izgorjela, a nakon Drugog svjetskog rata na mjestu džamije sagrađena je samoposluga.

SA TEOFILOM PANČIĆEM I OLJOM

Sama riječ mejtaš je kamen na koji se prije dženaze, iliti islamske sahrane, polaže mrtvac. To je neka vrsta kamenog odra. Mejt je mrtvac, taš je kamen. Sama mahala se sastoji od trga i desetak okolnih ulica i sokačića. To je prostor moga sarajevskog odrastanja. Pritom, ja sam imao i tu povlasticu, ili nevolju, da sam imao dva paralelna odrastanja. Odrastao sam kao mali Bosanac i Sarajlija na Mejtašu, i kao Dalmatinac kod None i Nona u Drveniku, gde sam do škole provodio osam mjeseci godišnje. Tako sam kao klinac na sezonskom nivou menjao identitete, što deluje bizarno, ali to je bila ogromna razlika. Bio sam i jedno drugo, a zapravo ni jedno ni drugo.“

SA BOGDANOM TANJEVIĆEM

Ono što je izvesno, u Sarajevu je živeo i podizan u jednoj strahovito tradicionalističkoj urbanoj sredini. To je u nemu celoživotno probudilo sklonost ka onim delovima gradova koji čuvaju nešto malo starije, malo prethodno. Tako u Beogradu, Ana i on već petnaestak godina odsedaju kod istog gazde, u istom stanu, na istom mestu na uglu bivše Đure Đakovića i Budimske, gde još uvek miriše na stari Dorćol.

Godinu i po dana tokom opsade Sarajeva, Miljenko je proveo u svom rodnom gradu, pre nego ga je napustio:

„To iskustvo je prepolovilo moj život na dva odvojena i potpuno različita života. Ne bih ja rekao da sam se promijenio, ali da nije bilo tog rata, ja bih bio neko sasvim drugi. Ja bih pisao nešto drugo,  ja bih mislio o nečem drugom,  ja bih živio neki posve drugi život. I živio bih negdje drugde. Međutim, ja nisam otišao svojom voljom, otišao sam voljom rata. A kad se ne odlazi svojom voljom, odlazi se na drukčiji način i drukčije se cela stvar doživi i proživi, Nakon ovakve vrste odlaska, čovjek se više nikada ne osjeća onako kako se osjećao pre toga. Osjeća se kao neko ko je na ovakav ili onakav način protjeran. Kao neko ko je migrant, da upotrebim tu danas modernu riječ. Pritom, između ta dva života, onog prije i onog poslije rata, stoji cijelo jedno desetljeće koje ne pripada ni jednom ni drugom, već je to desetljeće čekanja da stvari opet budu normalne.

Često razmišljam o tome da li u mojoj organskoj netrpeljivosti prema ustašama i domaćim izdajnicima, ima nešto sasvim lično što je puno intimnije od nacionalizma i istorijskih činjenica

Jer, čovjeku jako puno treba da shvati jednu strašno jednostavnu i samorazumljivu stvar. A to je, da stvari nikada više neće bit normalne. Ja sam to shvatio negde dvijehiljadite godine i uvideo da treba živjeti neki drugi život.“

Pre te potrage za novim životom, stigao ga je osećaj nemogućnosti povratka u Sarajevo. U tom gradu nije bio gotovo pet poslednjih godina, a to je duži period od celog trajanja rata. To je i mnogo duži period nego što nije dolazio u Sarajevu tokom devedesetih:

„Naravno da postoje razlozi zbog kojih bih otišao u Sarajevo, ali su očito mnogo jači razlozi znog kojih ne bih otišao u Sarajevo. A ti razlozi su jako privatne i jako intimne prirode. Čovjek jednostavno ne mora neke stvari da radi, ne mora u nekim stvarima da učestvuje, i ne mora na silu da pokušava vratiti vrijeme i na silu da izmišlja svoje prostore i svoje gradove tamo gde oni više ne postoje.“

KOD BAKE, NONE, OLGE REJC

Odavno Miljenko sa Anom živi svoj drugi život, odavno je njihova  adresa zimi u Zagrebu, a od aprila do oktobra u Turopoljskom selu:

„Živeći na šesnaestom katu zagrebačkog nebodera u našem stanu, mi smo u neka doba, prije petnaest godina, počeli maštat o životu na selu. Pritom sam shvatio da je došao poslednji trenutak, jer će u sledećoj epizodi to možda biti preskupo. Tada će i zagrepčani otkrit ono što otkriva bijeli svijet, da je lepše živjet dvadeset kilometara od grada, nego u gradu, i da smo tad propali. Da će tad cijena otić u nebo i da nećemo imat nikakve šanse. I onda smo vrlo ambiciozno krenuli tražit kuću u okolici grada dok je nismo našli. Dijelom na kredit, dijelom živim parama, kupili smo direktorsku socijalističku vikendicu dvadeset kilometara od Zagreba, od jednog gospodina koji je stvarni bio socijalistički direktor. Tamo smo počeli živjeti i to je bilo nešto senzacionalno. To je odlična prilika da se čovek pokuša pomaći iz svog zadanog konteksta.“

Retki su književnici koji pišu na jeziku kojim je pisao Ivo Andrić, a da se njihovo ime tako često pominje uz Andrićevo, kao što pominje Miljenkovo. I stoga je nekako normalno pitati ga na kraju ovog razgovora šta je njemu Andrić, pored onog podatka s početka ovog teksta da su završili istu gimnaziju u Sarajevu:

„Ivo Andrić je najostvareniji pisac naših jezika. I najveći pisac naših jezika, šta god ko o tome mislio. Pritom, svijet Ive Andrića, geografski svijet, svijet njegovih gradova, svijet njegovih različitih vjersko-plemenskih i vjersko-nacionalnih identiteta, se zapravo vrlo precizno poklapa sa mojim svijetom. Što nije nešto što je presudno za književnost, što nije presudno ni za čitaoca. Ali je nešto što je, kada se dogodi, zapravo velika stvar, velika stvar  u najintimnijem smislu riječi. Ta gimnaziju u koju smo išli Gavrilo Princip, Ivo Andrić i ja, temeljito sagrađena, iznutra nikada nije bila renovirana, i ostali su isti rukohvati, iste stepenice kojima smo svi hodali. Mi smo bili školski drugovi sa nekih šezdeset i nešto više godina razmaka.

Andrić je pisac moga svijeta i Andrić je pisac koji je napisao moj svijet.“