Mapa sajta

Dino Mustafić, reditelj, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu

Balkan me je profesionalno oblikovao

On je vodeći bosansko-hercegovački reditelj koji je dobrodošao svuda u regionu. Tvrdi da njegovu Bosnu nisu formirale ni vojska ni politika, nego je određena kulturom, i zato je balkansko rediteljsko iskustvo rada nešto što ga čini duhovno bogatim. Potpisao je više od stotinu režija na nekoliko kontinenata. Poslednje četiri godine je uspešan direktor nacionalnog teatra

Odrastao je u porodici koja mi je dala ljubav i poverenje, učila ga od malih nogu da ima poštovanje za drugog, da ima pravo na svoje mišljenje:

„U petom razredu osnovne škole bio sam teško bolestan i proveo tri mjeseca u kućnom karantinu. Do tada sam, kao i ostala djeca, čitao stripove, Zagora, Bleka, Komandanta Marka… No, tih stripova nije bilo dovoljno za brzinu kojom sam ih gutao i bio sam osuđen na vrlo bogatu policu s knjigama iznad kreveta u kojem sam ležao. I tada sam htio da čitam nešto u nastavcima, da imam nešto što će mi kontinuirano ubijati dosadu i očaj što nisam s rajom u školi. Uzeo sam, dobro se sjećam, debeli dvotomni Rat i mir. U galeriji likova i karaktera postoji junak koji se zove Pjer Bezuhov – jedan simpatični, punašni čovjek, nesretno zaljubljen cijelog svog života. I on je polazio od toga da je uvijek činio dobro drugima, a nikada nije uspio da nađe svoj trenutak sreće, gdje će se on potpuno afirmirati. Kroz cijeli moj kasniji životni i radni vijek, kada god bih izgubio motivaciju, kada god bi me obuzela neka niska strast, koje bih se brzo zastidio, ja sam se uvijek korigirao preko Pjera Bezuhova, pitajući se kako bi moj idol iz djetinjstva reagirao u datoj situaciji. Pjer Bezuhov je svojevrsna paradigma jednog utopiste, koji vjeruje da za sebe možeš raditi samo ako vjeruješ da stvari možeš mijenjati čineći dobro drugima. To sam našao u svom pozivu, postao sam reditelj,  pozorišni i filmski, neko ko se brine da svojoj zajednici prenosi ideje i snove, nadu u bolji i pravedniji svijet.“

Pozorište ima smisla kada dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, vodi dijalog, što se onda najčešće smatra subverzivnim

Njegov otac Mustafa, za ljude sa filma Pujdo, bio je direktor fotografije, majka Majda je dočekala penziju kao bankarski službenik, a sestra Svjetlana je novinarka. Bitan deo života u sazrevanju tokom prvih razreda osnovne škole, proveo je uz svoju majku Milku, kako se u Bosni često naziva baka, i  uz svog dedu Taiba. Tako pamti zvuk šivače mašine Singer bake Milke, njenu toplu kuhinju i miris toplog kakaa kojeg mu je ujutru servirala pred školu:

„Njen snažni zagrljaj pred izlazak iz kuće i odlazak u školu bio je ritual koji mi se često vraća kroz san ili dane kada se osjećam nesigurno, tužno ili izgubljeno.“

Odavno je Dino suprug Lejle, koja je komparativista, producent, radi u odeljenju za kulturu USA ambasade u BiH. I otac ćerke Iman, ekonomiste. Podižući je, vaspitavajući  je,  trudio se da Iman uveri kako su duhovne vrednosti kao što su istina, pravda, lepota, saosećanje i ljubav,  jedina prava zaštita, jedino jemstvo slobode:

„Jedino nas one mogu istinski osloboditi i izvući iz nas ono najbolje u ljudskoj prirodi te prevladati najniže porive. Zato je važno sačuvati u sebi važnost ushita. Ushićenost učenjem, ideja da nikad ne smiješ ostati na površini ili dopustiti da ti navike pretvore život u neku vrstu omamljujuće rutine. Ushićenost životom omogućuje da iskusiš golemo duhovno i emotivno bogatstvo u onome što ti život nudi.“

Završio je čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su pohađali mnogi umetnici, naučnici, privrednici. Jedan od njih je bio i Ivo Andrić. Potom je završio Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsek komparativne književnosti, a na kraju i Akademiju scenske umjetnosti na multimedijalnoj režiji (film, teatar, tv i radio).Režija je bila njegov jedini izbor. Zbog čega:

„Uvijek se na to pitanje sjetim jednog duhovitog odgovora velikog Avde Sidrana koji je rekao da reditelj ima dara za sve pomalo. I zaista je tako, pomalo glumac, slikar, scenograf ili pisac. Od svega pomalo, ništa do kraja. Reditelj bira i donosi odluke, stvara cjelinu, orkestrira djelo, sebe i svoju ideju multiplicira u drugima, ali se tu onda mora i poništiti da bi od drugih saradnika dobio najbolje i najviše. To je profesija u kojoj nema zadrške, daješ najbolji dio sebe drugima, kao intezivno vrelo vode koje mora svako okusiti, a ti ne smiješ presahnuti.“

Kada je počeo ratu Bosni, Dino je imao 21 godinu:

„Rođen sam u gradu gdje je bilo potpuno prirodno  prijateljstvo između islamskog mistika i profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno čak i danas kao što je bilo i nekada, jer duhom srođeni sa Sarajevom afirmiraju posebnosti i vrijednosti i svih drugih, i uzimaju ih za svoje. A to je uvijek u Bosni, kao i u Sarajevu bilo više od tog sa tri naroda, jer kada se dijeli i množi sa tri, nikada nikom nije dobro. Oni četvrti koji se u Sarajevu nazivaju raja, i ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već i Jevreji, Slovenci, Albanci, Madžari, Česi, Poljaci, Romi i mnogi drugi koji u gradu žive, jesu Sarajevo u kojem nikom nije bilo tijesno. Tu stane jednom riječju sav sarajevski svijetskoro četiristo hiljada gradskih atoma kako ga Aleksandar  Hemon genijalno opisuje. Nažalost, neki od tih atoma nisu preživjeli rat jer su se odlučili za pravu stranu istorije kada su branili grad, pravo na slobodu različitosti i zbog toga se Sarajevo, pa ako hoćete i cijela Bosna, može samo voliti i za tu ideju se vrijedi boriti. Ali, ne mali broj je onih koji je i dalje podjednako mrze jer ne vole živjeti zajedno u jedinstvu različitosti.“

Dino  već godinama ima jednostavno obašnjenje o raspadu Jugoslavije. Kaže da su je najbolji stvarali, a najgori rušili:

„Pljunuli su na emancipaciju i vratili nas desetljećima unazad, u novonastale države koje ni trideset godina poslije ni u jednom parametru kvaliteta života nisu nadmašile nekadašnju jugoslovensku zajednicu. Dakle, tu zemlju su rušili nacionalisti sa svojim hegemonističkim politikama u kojoj Bosna i Hercegovina, kao srce te nekadašnje države, nije trebala preživjeti, pa su je komadali po iscrtanoj etničkoj mapi sa salvete iz luksuznog restorana kada su se najeli i podrignuli između dva zalogaja, autori crteža Tuđman i Milošević.“

Pokazalo da su najveći protivnici svoje nacije i domovine na našim prostorima bili upravo nacionalisti

Ovaj reditelj je ostao neraskidivo vezan za jugoslovenski prostor:

„Jugoslavija nije bila samo politički ideal, već je ona bila kulturna utopija koja i danas živi. Kulturni prostor i te kako egzistira, ona je u produkcijama i koprodukcijama. Nacionalistički koncept razaranja Jugoslavije bio je i koncept razaranja jugoslovenskog kulturnog modela. Rušenje svih onih gradova koji su bili civilizacijska supstanca Jugoslavije, gdje se razaralo kulturno-istorijsko nasljeđe. To je bio jedan varvarski rat i protiv jugoslovenske kulture.Sarajevo je stvaralo, kreiralo jednu kulturnu scenu, koja se jako referila na Jugoslaviju i to nasljeđe živo je i danas.“

Zbog čega je na ovim prostorima toliko negiranja pobede antifašizma kao jedne od najdragocenijih bitaka koje je Jugoslavija izvojevala u Drugom svetskm ratu:

„Ono što povezuje sve etnonacionalizme jeste mržnja prema antifašističkim vrijednostima, partizanskom nasljeđu i ideji bratstva i solidarnosti naroda nekadašnje zajedničke domovine Jugoslavije. Oni koji u javnom prostoru kontinuirano iznose komparativne prednosti tog vremena u odnosu na novonastale države, najbrutalnije su napadnuti verbalnim arsenalom desničarskih medija i botova po društvenim mrežama kao jugokomunjare, crveni kmeri…

Novinarske zvijezde, ekstremni desničari, o tome pišu ostrašćeno i nemaju problema s drugim nacionalistima, čak su i kooperativni, već imaju civilizacijski konflikt s antifašistima, i živim i mrtvim. Tradicionalno polupaju partizanska groblja, uriniraju po spomenicima partizanskih heroja, ne dozvoljavaju sjećanje, ni materijalno ni duhovno, na tekovine oslobodilačkog rata. Ukidaju nazive ulica, trgova i institucija koje su nosili ime nekog od znamenitih heroja partizanskog otpora. A istorija nas uči kako nacionalizam uvijek koketira s rasizmom, čak i s vjerskim radikalizmom, uz negiranje ljudskih prava, prava žena…

Ko ne pravi razliku između patriotizma i nacionalizma, to čini namjerno jer se pokazalo da su najveći protivnici svoje nacije i domovine na našim prostorima bili upravo nacionalisti. Najviše su nas pokrali ljudi koji su samo na papiru bili spremni ginuti za svoju naciju. Taj društveni ološ najmanje poštuje zakone i najveće su koristi imali od nacije i države u koju se licemjerno zaklinju. Stoga, da bi sačuvali slobode, krvavo osvajane u našoj zajedničkoj istoriji, antifašisti moraju početi svakodnevno promovirati i razvijati građansko društvo, braniti ljudska i individualna prava.“

Jedan je od malobrojnih reditelja koji je jednako dobrodošao u rodnom Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Prištini…To je njegov duhovni prostor, sve njegove emotivne i profesionalne relacije su izgrađene u tim gradovima, kao i u nekim drugim balkanskim kulturnim centrima:

„Balkan je neumitna činjenica koja me profesionalno oblikovala. Nemam razloga biti previše ponosan ni previše sramežljiv zbog svoga balkanskog rediteljskog horizonta. Balkan je u Evropi supstanca multietničnosti, multikonfesionalnosti.“

Jugoslavija nije bila samo politički ideal, već je ona bila kulturna utopija koja i danas živi

Posebna je priča o prvoj režiji Dina Mustafića. Bila je to predstava Zid koja ga je trajno obeležila kao reditelja i čoveka, jer je predstava nastala u ratnom vremenu kada je iskustvo zajedništva, solidarnosti i otpora prema nasilju, zlu i destrukciji, za njega bilo etički postulat neodvojiv od teatarske estetike:

„Iz sadašnje perspektive to izgleda nekome kao pogled u nostalgiju kada je umjetnost bila važna kao hljeb i voda. Tu predstavu pamtim i po jednom teatarskom kuriozitetu. Dekor velike drvene plohe zida je bio sačinjen od raskovanih mrtvačkih sanduka koji smo dobili na revers od pokopnog društva kao sponzorsko učešće. Tada je u ratnom Sarajevu drvna građa bila neprocjenjiva vrijednost radi okrutnih zima u gradu bez energenata, pa je plakat predstave Zid po čuvenoj noveli Žan Pol Sartra, ostao vjerovatno jedini u istoriji teatra sa logom i potpisom tada jedinog mogućeg sponzora – Pokop!

Posle dvadesetak godina, Dino je snimio svoj drugi igrani film ’Paviljon’, po tekstu Viktora Ivančića. Kada se čitaju imena scenarista, saradnika, glumaca…lako je zaključiti da je to jedna Jugoslavija u malom:

„Muškarci i žene u poznoj životnoj dobi, pomoću ilegalno nabavljenog naoružanja, zauzimaju Paviljon, a upravu i medicinsko osoblje uzimaju za taoce te ulaze u sukob sa snagama reda. Međutim, naizgled bezizlaznu situaciju pobunjenici uspijevaju pretvoriti u svoju prednost zato što dobivaju pažnju medija s obzirom na to da do talačke krize dolazi u izbornoj godini. Pobunjenici tako uspijevaju manipulirati političkom elitom jer na njihove reakcije značajno utječe činjenica da se bliže izbori, a što je i regionalna realnost egzistencijalnog statusa penzionera. Film će uskoro imati svoju premijeru i kino distribuciju koju iščekujem sa nestrpljenjem.“

U Beogradskom dramskom pozorištu je  27. marta premijerno izvedena drama ’Svaka ptica svome jatu’ libansko-kanadskog pica Važdija Muavada u režiji Dina Mustafića. Prvi put na srpskom jeziku:

„U rijetko  kojoj drami koju sam čitao poslednjih godina, postoji takvo istinsko iskustvo katarze kao u Muavadovoj drami: ne posustati i oduprijeti se istoriji, njenom centrifugalnom kretanju koje mrvi čoveka, determiniše život. Važdi Muavad je pisac antičke snage kada je publika tog vremena katarzično gledala tragedije i priče u čijim su osnovama bili ne tako davni ratni sukobi i njihovo razorno djelovanje na pojedince i zajednice. Zato mislim da ova priča o ljubavi, identitetu i istoriji, odnos dvoje mladih, zaljubljenih ljudi koji dolaze iz jevrejsko-palestinskog kulturnog polja može biti zanimljiva i uzbudljiva i za naše kulturno i životno iskustvo Balkanaca.“

Poslednje četiri godine kao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, dao je ovom teatru puno veći društveni, politički i kulturni potencijal od pukog mesta koje skuplja publiku kao isključive konzumente kulture:

„Mislim da smo u ove četiri godine mandata uspostavili vrijednosni sistem, mislim na teatarsku djelatnost…Da ne postoji zakon estetike koji se mora poštovati, već se svakom putovanju treba prepustiti kao novoj duhovnoj pustolovini. Tako se razvijaju fantastični umjetnici, jer ja mislim da se najbolje uči na različitostima, na kontrastima i kontradiktornostima, umjetnička dijalektika, neprestana umjetnička i ljudska debata ne o tome šta je pravo i krivo, već debata o sopstvenom pitanju – gdje sam ja u svemu tome, da li i koliko mogu? Dakle, teatar je po meni paralelni život kao putovanje u jednom unutarnjem, duhovnom eksperimentu.

Istorija nas uči kako nacionalizam uvijek koketira s rasizmom, čak i s vjerskim radikalizmom, uz negiranje ljudskih prava, prava žena…

Koliko god različita, i nacionalna pozorišta i nezavisna scena trebalo bi da se nalaze na istoj strani u borbi protiv opšteg neoliberalnog, komercijalnog trenda u kulturi. Bojim se da se uspostavlja javna scena koja traži svoje nove vrijednosti, duhovne manekene, folirante narcisoidnog ponašanja, kojima je važnija recepcija njihovog djela u medijima od umjetničke suštine. Oni su prihvatili novi kontekst vremena buke i senzacije, vrijednosnog relativizma, u kojem se sve jaranski, u medijima, proglašava istorijskim, genijalnim i remek djelom. Ta medijska rika samohvale je degutantna i obraća se publici kao konzumentu kome je svejedno da li je u pozorištu ili u šoping-centru. Sve se može kupiti i prodati. Umjetnički integritet ide u bescjenje, a za malu lovu se dobiju pokornost i konformizam. Pozorište ima smisla kada dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, vodi dijalog, što se onda najčešće smatra subverzivnim. Takvih autora je sve manje u regionalnom pozorištu, jer svako autentično mišljenje nužno dolazi u sukob s tolerancijom i pristojnošću.

Na Balkanu  rapidno opada produkcija i sve je manja mogućnost da ćemo neke predstave upamtiti kao istoriju pozorišta, jer se samo pamte oni koji su radili drugačije i hrabrije. Takvih skoro pa nema u mnogim repertoarnim planovima, ne smije se dogoditi društveni skandal ili prijestup koji će uznemiriti konzervativni ili partokratski duh.“

CorD Recommends

Više...

Neda Todorović, profesor Fakluteta političkih nauka

Srozan je ugled novinarstva

Radni vek je provela kao profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu gde je predavala četiri novinarska predmeta. Istovremeno je pisala u Politici, Dugi, Profilu,...

Slavica Perović, lingvistkinja i književnica

Knjiga je bila moj put u život

Redovni je profesor Univerziteta Crne Gore, a polja njenog naučnog interesovanja čine lingvistika, kongnitivna lingvistika, morfologija, sintaksa, analiza diskursa...Član je Odbora za jezik CANU,...

Uroš Đurić, umetnik

Nacionalno osvešćen levičar

Jedan je od vodećih srpskih savremenih umetnika evropskog renomea čija dela se nalaze prestižnim kolekcijama i muzejima širom sveta – Beč, Pariz, Čikago, Prag,...

Ana Pavlović, umetnička direktorka Baleta Narodnog pozorišta

Nisam smela da propustim trenutak

Imala je uspešnu baletsku karijeru i poslednju ulogu, Žizelu, odigrala je u nepunih 46 godina. Poslednje tri godine je na čelu najveće baletske kuće...

Troškovi rada nastavljaju da rastu u evrozoni i EU početkom 2025. godine

Troškovi rada u evrozoni su nastavili da rastu u prvom kvartalu 2025. godine, odražavajući šire trendove plata i troškova...

Mladi i donosioci odluka protiv govora mržnje kroz dijalog i umetnost

U snažnom izrazu solidarnosti protiv mržnje i diskriminacije, predstavnici mladih i visoki zvaničnici/e okupili su se u kulturnom centru...

Marko Čadež novi član Generalnog saveta WCF

Marko Čadež, predsednik Privredne komore Srbije, izabran je za člana Generalnog saveta Svetske federacije privrednih komora (WCF), sa mandatom...

Regionalni samit u Bečićima potvrđuje važnost finansijske saradnje

U Bečićima je svečano otvoren XII Regionalni samit guvernera, ministara finansija i direktora poreskih uprava, koji okuplja ključne finansijske...

Nagrada Evropa Nostra za 2025. za projekat “Ježeva kućica – Izmišljanje boljeg sveta”

Danas su Evropska komisija i Evropa Nostra objavile pobednike Evropskih nagrada za kulturno nasleđe / Nagrada Evropa Nostra za...