Danas predajem na fakultetu. Sećajući se svog školovanja znam da su ga obeleželi ljudi a ne sadržaji predmeta i fascinantno je koliko se utisak o zanimljivosti predmeta menjao kako sam menjala nastavnike. Nastavnik daje svoj pečat zbog kog neki od nas zavole prirodu, drugi brojeve, treći istoriju. Biti nastavnik je privegija zahvaljujući kojoj možemo (u nekoj meri) da formiramo buduće naraštaje, one ljude koji će odrediti kakvo društvo ćemo ostaviti opraštajući se od ovoga sveta
Svedočeći neverovatno brz tehnološki napredak, jasno nam je da je znanje to koje donosi progres, i na znanju svojih studenata svakako insistiram.
Ipak, samo znanje nije dovoljno. Jako je važno da tokom profesionalnog života ne odbacimo etičnost kojom se danas prečesto trguje a sve u cilju nekakvog „uspeha“. Ilustrovaću svoje viđenje kroz jednu strašnu priču koju pričam studentima na master studijama.
Proteini su jako važna komponenta hrane jer sadrže gradivne jedinice od kojih ćemo mi napraviti naše telo. Sagledavajući složenost sopstvenog tela, svakom čoveku je intuitivno jasno da proteini moraju biti složena hemijska jedinjenja. Zbog njihove složenosti, proteine nije lako izmeriti u hrani, pa se njihov sadržaj određuje indirektno, preko sadržaja azota…
I tu se otvara prostor za jednu od najtužnijih prevara koja se desila u prehrambenoj industriji XXI veka. Prevara je poznata i kao skandal sa kineskim mlekom iz 2008. Želeći da stvori privid visokog sadržaja proteina u mleku za bebe, neko sa dovoljno znanja a premalo etike se dosetio da u mleko tokom proizvodnje doda hemikaliju koja ima jako puno azota. Tako je nastao proizvod lažno visokog kvaliteta a uz to je izostala adekvatna procena rizika ovakve intervencije. Epilog je da je lažno kvalitetan proizvod namenjen novorđenoj deci ubio šestoro i trajno oštetio njih 300.000. S obzirom da su akteri ovog čina državljani Kine (u kojoj postoji smrtna kazna), ne postavlja se pitanje kako je čovek posle ovakve prevare nastavio da živi sam sa sobom.
U životu se stvaraju prilike da čovek napravi „kompromis“, ali treba imati na umu da je ponekad teško proceniti krajnji uticaj naših postupaka. Zato se sa sopstvenom čestitošću ne prave kompromisi
Ova priča uznemiruje ali i otrežnjuje. Ponekad se u životu stvaraju prilike da čovek napravi „kompromis“ koji neće imati ni približno sličan dramatičan ishod kao prethodna priča, ali treba imati na umu da je ponekad teško proceniti krajnji uticaj naših postupaka. Zato se sa sopstvenom čestitošću ne prave kompromisi. Mnogi moji studenti će jednog dana potpisivati deklaracije o kvalitetu prehrambenih i farmaceutskih proizvoda i teško mi je da ocenim da li su lekcije iz hemije koju predajem, ili ove usputne koje plasiram, važnije za kvalitet potpisanih deklaracija.
Ljudi su stvaraoci. Zastanimo ponekad i zapitajmo se šta stvaramo i kako će to što stvaramo uticati na svet oko nas. Samo retki dobiju priliku da revidiraju svoj život. Takvu priliku je dobio Alfred Nobel nakon što je pročitao naslov neinformisanog francuskog novinara, koji je po smrti starijeg brata ovog bogatog trgovca dinamitom objavio „Le Marchand de la mort est mort („Trgovac smrću je mrtav“). Želeći da ostavi drugačiji trag iza sebe Alfred Nobel je zaveštao najveći deo svog bogastva za nagradu ljudima „koji su protekle godine podarili čovečanstvu najveću dobrobit”.
Potrudimo se da naš doprinos, mali ili veliki, bude zaista na dobrobit čovečanstvu a ne zarad neke nagrade pa čak i one zvučne kakva je Nobelova.