Rođena sam u umetničkoj porodici, u kojoj kultura i njeni sadržaji nisu bili dopunska aktivnost, već svakodnevica – i posao i zadovoljstvo
Rasla sam u kući sa velikom bibliotekom i bogatom kolekcijom ploča, ali i u Beogradskom dramskom pozorištu i na Radio Beogradu, okružena delima i ljudima koji umetnost jesu, umetnost stvaraju i žive. Posete izložbama, koncertima, bioskopima i književnim večerima bile su sastavni deo mog detinjstva, jednako kao i diskusije o umetničkom stvaralaštvu i doživljaju umetnosti, njenoj vrednosti i moći. Takvo okruženje, uz nepretenciozno roditeljsko usmeravanje i podršku da istražim svoja interesovanja, sklonosti i sposobnosti, te da budem istrajna i dosledna u onome što radim i jesam, razvili su u meni ljubav prema umetnosti i formirali me na putu koji je postao moj poslovni, ali i životni. Kultura i umetnost, kao gradivno tkivo pojedinca i čovečanstva, zamajac civilizacijskom razvoju; ono što pokreće i krči put napretku, uči i opominje, oplemenjuje i leči, postavlja (nama i kroz nas) pitanja i pruža katarzu.
Školovanje na Katedri za menadžment i produkciju pozorišta, radija i kulture za koje sam se opredelila na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (gde sam nedavno i nastavila usavršavanje na doktorskim studijama Menadžmenta kulture i medija) pružilo mi je mogućnost da spojim sva svoja brojna interesovanja, da objedinim teoriju i praksu, kroz poziv kakvog modernog impresarija, koji obuhvata čitav proces stvaranja jednog sadržaja iz domena kulture – od ideje do realizacije, od svega što je potrebno da se desi iza scene da bi jedno delo zaživelo pred publikom do onoga što se dešava na sceni, od klice stvaralaštva do njegove materijalizacije. Da uđem u samu suštinu „života“ umetnosti, koja me je uvek najviše i uzbuđivala: onaj magični, neponovljivi, večan u svojoj efemernosti, trenutak otelotvorenja dela u dodiru sa publikom. Artefakti kulture su sredstvo, umetnost je živa samo u trenutku u kojem se događa!
Kada sam u proleće 2003. godine, kao student treće godine, otišla na razgovor u Dom omladine Beograda, čija uprava se mom fakultetu obratila u potrazi za mladim i perspektivnim kadrom iz struke, nisam bila svesna da će to biti jedan od onih sudbinskih susreta. U ovom slučaju susreta sa institucijom, koja već 17 godina usmerava tok mog profesionalnog, ali značajnim delom i privatnog života.
Dom omladine Beograda osnovan je 1964. godine, sa idejom da postane žarište kulturnog, zabavnog i društvenog života mladih Beograda. Vrlo brzo postao je prepoznatljiv po svom programskom profilu i identitetu, nametnuvši se kao moderno, fleksibilno i pluralistički usmeren kulturni centar. Do danas, prošao je kroz mnoga turbulentna i teška vremena, nalazio se pred brojnim izazovima, ali im je uvek uspešno odgovarao. U transformacijama koje je prolazio, ostajao je programski aktuelan, te dosledan uređivačkom konceptu i suštinskim vrednostima.
Uvek se jasno suprotstavljao komercijalizaciji, svakoj vrsti kiča i neukusa, ali i okoštalosti i dogmi u svim sferama. Otvoren za najsmelije ideje, inovacije i umetničke eksperimente, jedan je od ključnih kulturnih prostora u kojem se prožimaju kreativnost i stvaralaštvo domaćih i stranih umetnika, ali i naučnika, teoretičara i kulturnih poslenika. U takvom okruženju svaki posao, ma koliko podrazumevao niz istih radnji neophodnih za realizaciju jednog programa, uvek se čini novim i drugačijim, u saradnji sa ljudima i njihovim delima koji inspirišu i motivišu na pomeranje granica u sopstvenom dostignuću.
Dom omladine je mesto na kojem se raste, u kojem se uči, koje otvara nove horizonte i pruža mnoge prilike – i onima koji su na sceni i onima u publici. U njemu i sa njim, rastemo i učimo svi mi koji smo u njemu zaposleni i svojim radom činimo ga, kao i kolege pre nas, upravo onim što jeste. Svetionikom svega dobrog i vrednog u nama i oko nas.