Odigrala sam brojne uloge koje su mi se, kao devojčici, činile nedostižnim. U trenucima pred premijeru, često nisam ni jela ni razgovarala – sve što je postojalo bila je ta predstava. Taj osećaj da scena postaje jedina stvarnost teško je opisati rečima
Balet me prati još od ranog detinjstva – kao poziv, kao način života i kao tiha filozofija koja ispunjava svaki dan. Za mnoge, to je svet odricanja i žrtve, i ne bih rekla da greše. Ipak, za mene nije postojala druga opcija. Ovu profesiju izabrala sam srcem, i tom odlukom sam se nepovratno obavezala na san koji nije imao “lakšu” verziju.
Odlazak u inostranstvo sa svega 16 godina bio je prekretnica. To iskustvo, koliko izazovno, toliko i osnažujuće, suočilo me sa stvarnošću u kojoj su mnogi moji vršnjaci – iako podjednako talentovani – odustali od baleta. I danas se sećaju školskih dana sa setom, dok sam ja odlučila da ostanem na tom putu, bez obzira na cenu.
Biti balerina nikada nije bilo lako. Ali kada ste okruženi ljudima koji veruju u vas, i kada imate pedagoge koji umeju da prenesu znanje stečeno kroz scensko iskustvo, svakodnevni izazovi postaju podnošljivi, gotovo neprimetni. Iako se ponekad čini da je svet baleta zatvoren i pomalo izolovan, to je zapravo odraz potpune posvećenosti – stanja u kome sve drugo bledi.
Dolazak u Beč nije bila impulsivna odluka. Bio je to pažljivo osmišljen korak ka ostvarenju mog cilja. Upoznala sam ljude iz svih krajeva sveta, i svaka nova kultura, svaka nova scena dodatno me oblikovala. Prilika da se priključim profesionalnoj kompaniji odmah nakon završetka škole bio je, i ostao, jedan od mojih najvećih uspeha. Znala sam koliko je to retkost u baletskom svetu.
Dolazak u Beč nije bila impulsivna odluka. Bio je to pažljivo osmišljen korak ka ostvarenju mog cilja. Upoznala sam ljude iz svih krajeva sveta, i svaka nova kultura, svaka nova scena dodatno me oblikovala
Moji prvi profesionalni dani bili su ispunjeni uzbuđenjem, bez mnogo razmišljanja o budućnosti. Ali kako je karijera odmicala, tako su se menjali i moji stavovi, potrebe i unutrašnji izazovi. Tražila sam nova iskustva, nove koreografske istine. Promenila sam kompaniju i radila pod četiri različite baletske direkcije – svaki put iznova se uklapajući i gradeći svoje mesto. Taj proces nikada nije bio lak, ali je bio neizbežan.
Odigrala sam brojne uloge koje su mi se, kao devojčici, činile nedostižnim. U trenucima pred premijeru, često nisam ni jela ni razgovarala – sve što je postojalo bila je ta predstava. Taj osećaj da scena postaje jedina stvarnost teško je opisati rečima. U tim trenucima, podrška kolega – koji su istovremeno i prijatelji – bila je neprocenjiva.
Danas kondiciju održavam uglavnom kroz samodisciplinu, koja se s vremenom menjala. Više ne tragam za strogim rutinama, već težim prirodnijem načinu održavanja forme. Balet bez samodiscipline nije moguć, ali ne sme da postane kazna.
Život balerine podrazumeva i stalnu izloženost kritikama. One su sastavni deo profesije, i vremenom sam naučila da ih prihvatim – ne kao pretnju, već kao pomoć, jer nikada ne mogu da vidim sebe dok igram.
I danas, iako mi ponekad deluje nestvarno – ja i dalje igram balet. I dalje radim ono što volim. Svesna sam da igračku karijeru karakteriše prolaznost, i danas više nego ikad osećam kako taj mikrosvet brzo protiče. Možda je nešto moglo biti drugačije, ali ono što najdublje osećam jeste zahvalnost. Za sve što je bilo. I za to što još uvek traje.
Foto: Andreas Jakwerth