Ako je 19. vek bio vek neuroza, ako je depresija nazvana kugom 20. veka, onda je 21. vek usamljenosti. Poslovna uloga sve više otima životni prostor zbunjenoj porodici koja se nalazi na putu tranzicije od tradicionalne ka savremenoj. Svet oko nas se ubrzao, komunikacija je osiromašena, zaboravljamo da se slušamo. Emocije su pojednostavljene, dokolica je retkost. Izazovi roditeljstva ne pronalaze odgovore u nasleđenim transgeneracijskim obrascima. Društveni izazovi su veliki
Bavim se poslom koji podrazumeva posebnu vrstu privilegije da mi neki ljudi dozvole da im upoznam dušu u momentu života kad su ranjivi, kad im je saosećanje najpotrebnije. Velika je to odgovornost, valja biti pažljiv. Kad se sa dobronamernim problem podeli, oboje postaju zatočenici tog problema, pa na putu izvesnog izbavljenja zajedno grade duboku i suštinsku povezanost dva bića.
Psihijatri su vrsta lekara kojima je zapao ogranak medicine u kome reč ima vanrednu težinu. Više nego kod drugih vidova lečenja značajna je Hipokratova poruka da nije važno koja je bolest u pitanju, već koja ličnost ima bolest. Zato psihijatar (terapeut) mora da zna dobro da sluša, bolje od drugih kolega. Da pored neophodne empatije ima razvijenu i znatiželju. Nakon klijentu postavljenog pitanja, uvek sledi pažljivo slušanje i novo pitanje. Strpljenje je potrebnije nego brzo i efikasno rešenje.
Posebno su dragoceni i uzbudljivi prvi susreti još uvek neopravdano datog poverenja, prvo slušanje pesme. Slično partiji šaha, i u ljudskim odnosima partija je neretko dobijena ili izgubljena pri samom otvaranju. Po prvim potezima se ishod nazire. Osobina ljudska je da se prvi utisak teško menja. U međuljudskim odnosima izuzetno je značajan i momenat kad nam se čovek obratio. Nije važno da li nam se obratio kao prijatelju, roditelju ili terapeutu, uvek je važan trenutak kad neko želi sa nama da razgovara. Dragoceno je prepoznati momenat kad je kap prepunila čašu. Kad iz čoveka proključa tuga, ljubomora, ljutnja ili bunt.
Specijalističku psihijatrijsku ordinaciju ,,Reč” osnovao sam pre više od pet godina. Dobro se sećam dana u kojem je proslavljen prvi mali jubilej, ,,Prvih pet godina sa vama”, pisalo je na bedžu, čijoj izradi je prethodila jako „važna” odluka da bedž bude narandžast, a tekst napisan zelenom bojom.
Početak rada ordinacije, gledano kroz prizmu psihijatrijske istorije, desio se u zanimljivom trenutku. Kao nekad u Beču, sa početka pretprošlog veka, utisak je da je potreba za psihoterapijom kod naših sugrađana izražena i velika. Svest o mentalnoj higijeni (omiljenoj i rasprostranjenoj kovanici neodređenog značenja) veoma je izražena i u stopu prati slične „razvijene svesti“, kao što su one o redovnom vežbanju i zdravoj ishrani. Međutim, uprkos lakom prihvatanju psihoterapijskih razgovora, utisak je da se psihijatrija još uvek bori sa stigmom i brojnim predrasudama. Čak i za teška psihička oboljenja, traže se isključivo rešenja u vidu ,,malo razgovora“ i negira se potreba za upotrebom lekova i ,,hemije“. Insistiranje na ovakvom stavu je greška. Ukoliko psihičke tegobe osiromašuju kvalitet života i zadovoljavaju kriterijume za postavljanje dijagnoze, jedini ispravan pristup je integrativni, psihijatrijsko-psihoterapeutski, u kome lekar gradi odnos za koji je obučen. Upravo mi je bila želja da ordinacija „Reč“ bude mesto pomirenja, integracije i preplitanja biološke psihijatrije i psihoterapijskih tretmana. Ali da pre i posle svega negujemo kod naših pacijenata i klijenata doživljaj da se nalaze na sigurnom i poverljivom mestu razgovora i slušanja. Da se izgradi uzajamni osećaj poverenja i spokoja u kome se razgovara o osećanjima i mislima i u kome se veruje da je promena na bolje moguća. Da budemo mesto gde se čuje i sluša, gde se trudimo da čoveka razumemo. „Reči spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vreme između čoveka i čoveka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračnijeg ponora“ (M. Krleža).
Iskreno verujem da je psihoterapijski odnos primarno egalitarni odnos terapeuta i klijenta. Nije dobro da terapeut, ali ni da klijent, gaji uverenje da je nosilac apsolutne istine (uostalom, ne važi li to i za svaki odnos?)
Ako je 19. vek bio vek neuroza, ako je depresija nazvana kugom 20. veka, onda je 21. vek usamljenosti. Poslovna uloga sve više otima životni prostor zbunjenoj porodici koja se nalazi na putu tranzicije od tradicionalne ka savremenoj. Svet oko nas se ubrzao, komunikacija je osiromašena, zaboravljamo da se slušamo. Emocije su pojednostavljene, dokolica je retkost. Izazovi roditeljstva ne pronalaze odgovore u nasleđenim transgeneracijskim obrascima. Društveni izazovi su veliki. U nekim davnim vremenima, mornari su napuštene stene što samo vrhovima izranjaju iz mora i što na njih svraćaju samo slučajni i nesrećni brodolomnici nazivali osame. Samo da se u osame ne pretvorimo.
Nije uvek lako psihijatru u psihoterapeutskom odnosu. On najpre mora da napusti po prirodi obrazovanja blisku poziciju eksperta, dakle onog ko zna i to pokazuje (zna da li njegov pacijent ima dijagnozu, zna koje su preporučene doze lekove, neželjeni efekti terapije i sl.). Ne negirajući potrebu za povremenim zauzimanjem pozicije eksperta, iskreno verujem da je psihoterapijski odnos primarno egalitarni odnos terapeuta i klijenta. Nije dobro da terapeut, ali ni da klijent, gaji uverenje da je nosilac apsolutne istine (uostalom, ne važi li to i za svaki odnos?). Oni jednostavno imaju dva ravnopravna ugla gledanja. Uloga psihoterapeuta podrazumeva i rad sa ljudima koji nemaju postavljenu dijagnozu, već prolaze kroz razne životne izazove. Neophodna je širina, preispitivanje i spremnost na novo učenje. Veliki je to izazov.
Ovakav vid pomaganja ljudima teži je i zbog toga što je teže odrediti šta je uspeh, a šta ne. Za razliku od klasičnog (psihijatrijskog) biomedicinskog modela, gde se uspehom smatra nestanak simptoma, u psihoterapiji ima značajnih psiholoških učitelja koji nas podučavaju da se uspehom smatra i povećana svest klijenta o problemu koji ima. Da li ćemo se zadovoljiti svešću da problem imamo i tu stati zavisi malo i od ličnosti terapeuta, ali i klijenta.
Konačni uspeh, kao u retko kojoj grani medicine, zavisi u značajnoj meri od pacijenta (klijenta). Hirurg može da pomogne svom pacijentu čak i kad on to ne želi, kad mu pozli, kad muka natera, ovaj ga spasi vadeći slepo crevo, želeo to uplašeni pacijent ili ne. Kod nas je drugačije. Nama za konačni uspeh treba pomoć pacijenta, bez nje ne ide. To je važno da zna svako ko se za psihoterapiju sprema. A ima i paradoksa. Češće nego što bi se pomislilo, čovek ne sme da „pusti“ problem sa kojim se srodio. Plaši ga promena i ljuti se kada mu se to kaže. Dok je problema, može se izbeći donošenje važne odluke, uz problem se lakše dobija pažnja, podrška ili čak porodična dominacija. Uostalom uvek je lakše biti bolestan nego neuspešan. Uprkos tome što prepoznavanje ovakvog ponašanja ljuti, greška je da se ono uvek tumači kao manipulacija. Činjenica je da se najveći deo nabrojanog odvija na nesvesnom nivou. Najveći deo…
Jedna od najčešćih greški u psihoterapeutskom odnosu je ako požurimo i odmah ponudimo rešenje i izlaz. Terapeut greši kad klijentu nudi gotovo rešenje i iz autoritarne pozicije mu isto saopštava, a još više greši klijent ako to od terapeuta očekuje. Nije zadatak terapeuta da sagovorniku objasni da nije tako kako se on oseća, već drugačije i objektivno. Nabroji mu greške i poređa dokaze za suprotno. U ime svih kojima je teško, molim da ove ljude prvo dobro saslušamo, pa da tek onda rešavamo problem. Zajednički se u psihoterapeutskom procesu pitamo i zajednički gradimo ,,dilemu promene“ .
Čovek koji je došao na terapiju najbolje zna o čemu govori i emocionalno je investiran u priču, dok sa druge strane terapeut zna teorijske koncepte i zainteresovan je za klijenta. Iz ta dva gledišta rađaju se hipoteze i uvidi. Zajednička radoznalost. Ukoliko na neku situaciju gledaju jednako, poruka je za sebe, ali ukoliko gledaju različito, rođena napetost je možda još dragocenija. Značaj napetosti koju je iznedrio uvid u evidentne, ali uvažavane različitosti, uvek je put progresa.