Ostajem umereni optimista i smatram da i srpsko društvo ima kapaciteta za održivi preobražaj, posebno ako građani uspeju da stave pod kontrolu tendencije ka postmodernoj bahatosti, aroganciji i egocentrizmu. Potrošački mentalitet neće moći, to se već odavno izmaklo kontroli, ne samo kod nas
Potomak sam zanatlije i zemljoradnika, sin pravnika i nastavnice. Rođen sam u starom gradskom jezgru Novog Sada, pa je novosađanin bio i ostao moj primarni kolektivni identitet. Iza mog uspeha u životu stoji pre svega ljubav, razumevanje i podrška moje majke, kao i njena sposobnost da moja interesovanja i obaveze u detinjstvu i ranoj mladosti usklađuje sa mojim uzrastom. Po njenoj tvrdnji, već u mlađim tinejdžerskim godinama sam izjavio da ću se baviti kulturnom antropologijom. To mi nije u potpunosti uspelo, ali zadovoljan sam, sociologija kulture i religije su svakako naučne discipline u kojima sam se pronašao. Potraga za onim što nije očigledno, u mladosti često isprepletena i sa zanimanjem za ezoteriju, mistiku i tajna društva, rezultirala je i nekim ozbiljnim naučnim radovima u mojoj akademskoj karijeri o okultizmu, slobodnom zidarstvu, primitivnoj magiji i praznoverju. Ipak, ozbiljnije profesionalno angažovanje započeo sam u politici: kao član poslednjeg saziva predsedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije od 1988-90. bio sam takođe i svedok društveno-političkih procesa koji su vodili neminovnom raspadu SFRJ, a kao član Jugoslovenskog foruma za ljudska prava uverio sam se da će nam predstojati dug i mukotrpan put stvaranja građanskog individuuma u postjugoslovenskim društvima.
Sociologija bi sasvim sigurno mogla da učini mnogo više za samorazumevanje nas samih i društva u kojem živimo, kada bi postojala veća interakcija sa državnim institucijama, pre svega obrazovnim i političkim, ali i sa javnošću
U skladu sa tim, društvena tranzicija je i dalje sociološka laboratorija u kojoj su angažovani i srpski sociolozi, istražujući probleme od anomičnog i kriminalizovanog nasleđa devedesetih godina prošlog veka, pa do onih koji su vodili nedavnim tragičnim događajima koji su potresli Srbiju. Uz psihologe i srpski sociolozi već duži vremenski period u svojim naučnim radovima – koji su u velikoj većini slučajeva rezultat rada na projektima koje finansira upravo država! –, ukazuju na probleme i procese koji podstiču porast nasilja, ali i na društvene uzroke pogubne ravnodušnosti prema istom. Sociologija bi sasvim sigurno mogla da učini mnogo više za samorazumevanje nas samih i društva u kojem živimo, kada bi postojala veća interakcija sa državnim institucijama, pre svega obrazovnim i političkim, ali i sa javnošću. Uprkos tome ostajem umereni optimista i smatram da i srpsko društvo ima kapaciteta za održivi preobražaj, posebno ako građani uspeju da stave pod kontrolu tendencije ka postmodernoj bahatosti, aroganciji i egocentrizmu. Potrošački mentalitet neće moći, to se već odavno izmaklo kontroli, ne samo kod nas.
Smatram da se i u ekonomski skromnijim uslovima može živeti punim i bogatim životom. Zadovoljstvo pronalazim u svojoj profesiji, u radu sa studentima, u njihovom uspehu. Uprkos godinama, i dalje se trudim da usavršavam svoje sposobnosti, veštine i znanja, i dalje negujem neke korisne navike iz mladosti, kao što su fizička aktivnost, uživanje u umetnosti – posebno u muzici – i čitanje. Čitanje… ne uspevamo da prenesemo tu najkorisniju, civilizujuću naviku na mlade naraštaje i moram priznati da me to brine, mnogo više od političkih podela u Srbiji.