Bez martovskog festivala , sve ove decenije, domaća filmska scena ne samo da bi bila siromasnija,nego sam uveren da ne bi prezivela, kaže Želimir Žilnik, reditelj i scenarista i predsednik žirija žirija 67/68. Martovskog festivala.
Šta je po Vašem mišljenju najveći značaj ovog festivala i kako vidite njegovo mesto danas, u savremenom kontekstu?
Ovaj festival je bio i danas je podrška opstanku,pulsiranju i traganju za vrednostima, u našoj profesiji.
Kratke filmovi su,od rođenja pokretnih slika,format u kojem se prvi koraci prave. Autori,saradnici i producenti, se tako profilišu, uz gledaoce i filmske kritičare,proveravaju teme,stilove. Provokativne i tabu sadržaje.
Mnoge je scenariste i reditelje događaj ,sudbina ili priča,zabeležena u kratkom filmu,inspirisala da radi dalje i artikuliše projekat dugometražnog filma.
Kao sto su Skorceze, Godar ili Bunjuel, debitovali sa kratkim formama,tako su počinjali i Purisa Đorđevic i Makavejev, i Zika Pavlovic.I svi drugi.
Prepoznatljivost naših filmova u inostranstvu, desila se jos početkom sezdesetih godina,zahvaljujuci, pre svega delima , ali i martovskom festivalu.
Imali smo, od kraja pedesetih, agilne producentske kuce,registriovane za kratki i animirani film.Dunav film, ,Zagreb film,Sutjeska film, Viba film…Martovski festival, bio je kao neka vrsta “državnog prvenstva”.
Secam se ulaska u Dom sindikata “timova” sjajnih autora:Krsto Skanata, Purisa, Strbac,Zivko Nikolic,Vera i Ljubisa Jocis,Majdak…iz Dunav filma..Vukotic,,Greso Golik,Nedeljko Dragic, Zlatko Bourek…iz Zagreb filma.Bato Cengic,Petar Ljubojev,Vefik Hadzismnailovic,Suad Mrkonjic,Zlatko Lavanic… iz Sutjeske filma…itd…itd.itd. Publika aplaudira majstorima i pre nego sto su videli nove filmove jer zna ono sta su vec imali prilike da vide.I zna koje su međunarodne nagrade dobili,između dva festivala.
Mart se svake godine privlačio bar deset petnaest selektora i direktora najpoznatijih svetskih festivala kratkog filma. Oni bi pozivali selekciju od desetak nasih filmova, na svoje festivale.
Ovaj festival je bio i danas je podrška opstanku,pulsiranju i traganju za vrednostima, u našoj profesiji.
Znamo da je jos 1961, prvi i jedini Oskar dosao u ove krajeve sa Vukoticevim “Surogatom”….
Dobitnik ste Nagrade za životno delo na Martovskom festivalu 2013. godine, da li postoji neko posebno, lično sećanje, koje vas kao autora veže za ovu manifestaciju?
Svako prisustvo na ovom festivalu je bio događaj za pamcenje.Zbog novih filmova koje smo gledali ,kao i zbog susreta sa kolegama.
A podrska kriticara gledalaca i po koja nagrada,takođe se ne zaboravlja.
Idemo na pocetak. 1967 je moj debitantski dokumentarac “Zurnal o omladini na selu, zimi” u festivalskom programu.Ziri ga je stavio u informativnu sekciju, da se gleda rano po podne.Sala je bila poluprazna,ali se osetilo da je film dobro primljen.
Videlo ga je dosta filmskih kriticara,koji su protestovali protiv iskljucivanja iz konkurencije.Ziri nije imao argumente, te je film postao izazvao sire interesovanje..
Na kraju je dobio dve nagrade.Nagradu filmskog casopisa Ekran,druga -Omladinska nagrada, od kriticara koji su pisali u omladinskim listovima.
Tu sam prvi put doziveo sposobnost i snagu filma, da se sam izbori za svoj opstanak.
Iduce,godine, imao sam 2 filma, na festivalu.”Pioniri maleni, mi smo vojska prava” i “Nezaposleni ljudi”.Dobili su Srebrnu medalju Beograd.
Kroz mesec dana su pokazani u Oberhauzenu.”Nezaposleni ljud” su dobili Grand pri Oberhauzena i,za dokumentarac.
Na Pulskom festivalu te godine, nagrađeni kratki filmovi su pokazivani, kao predigra premijernim dugometraznim.
Direktor Avale filma, Dragisa Đuric, pozove nekoliko nas ciji su kratki “dobro viđeni”,da posaljemo Avala filmu, do 1. septembra scenario, za debitantski dugometrazni film.Bili smo zbunjeni, iznenađeni.
Đuric kaze:to je ustaljena praksa. Pazite da film bude jednostavan, niskobudžetni, jer mi rizikujemo.
U oktobru 1968 smo počeli da snimamo “Rane radove”.
Sad razumete , zašto “Mart” ne preskačem.