Nikada ne znaš kuda će život da te odvede – bio sam matematička nada, igrao šah, pomišljao da studiram astrofiziku, bavio se elektrotehnikom i posle jednog presudnog susreta u Desetoj beogradskoj gimnaziji otišao da studiram srpsku, jugoslovenske i svetsku književnost, doktorirao i postao redovni profesor Srpske književnosti 20.veka
Bio sam, dok sam studirao, urednik, tada još uvek slavnih, nedeljnika Student i časopisa Vidici, posle glavni urednik Prosvete, Plaota i Mono i Manjane, uredio i objavio stotine vrhunskih naslova, priređivao sabrana dela. Uživao sam u svemu tome i pitam se šta mi je sve to trebalo, pa ipak sam Univerzitetskoj biblioteci, čiji sam već neko vreme upravnik, pokrenuo izdavačku delatnost i prošle jeseni sa Službenim glasnikom i dobili mo na Sajmu knjiga Nagradu za izdavački poduhvat godine ‒ za odabrana dela velikih srpskih naučnika koji su bili i pisci, od Atanasija Stojkovića i Stojana Novakovića, Laze Lazarevića i Vladana Đorđevića, Mihajla Petrovića Alasa, Mihajla Pupina i Milutina Milankovića, do Radovana Samardžića i Gorana Milašinovića. Kakav savršen niz velikih ljudi, izuzetnih naučnika i pri tome još i sjajnih pisaca.
Naša je specifičnost da je u srpskim vladarskim porodicama bilo toliko pisaca, to nigde u svetu nije bio slučaj
Sa žaljenjem gledam na opadanje nivoa znanja i kulture danas. Srpska kultura je na udaru u obližnjim, novonastalim i zlosrećno usmerenim državama, ako su to zaista države a ne politički provizorijumi. Srpski jezik i ćirilica se divljački potiskuju, ima delova bivše Jugoslavije u kojima vlada aparthejd, gde su Srbi su Crnci. To se posebno odnosi na vlast u Crnoj Gori. Mi živimo u doba kleptokratije i političkog divljaštva, ali ne samo u okruženju. Uprkos tome, srpska književnost još uvek nekako odoleva udarima ideologije i brutalnostima, opstaje uprkos malog i podeljenog tržišta, i to je svojevrsno čudo. Ali osim vrhunskih dela, mora se brinuti o celom sistemu obrazovanja koji nije u dobom stanju, mora se starati o navikama građana koji su izloženi medijskom prostaštvu i primitivizmu čiji reprezent su rijaliti. Javna komunikacija često je svedena na nivo pretnje, psovke i gadosti.
Ali se piše izvrsna poezija, ponekad i proza, desetine mladih koleginica i kolega proučavaju književnost i pišu o njoj, izlaze prevodi sjajnih knjiga. Imali bismo šta da pokažemo svetu. Srpske freske u slavnim manastirima ne zaostaju za Đotom, a najliberalniji ustav devetnaestog veka napisn je u Srbiji koja se tek oslobodila Turaka i podigla, kako kaže čuveni nemački istoričar Ranke, baklju slobode na celom jugu Evrope. Strahovito smo stradali u dva svetske rata boreći se uz saveznike protiv fašizma, ubijali su nas kao Jevreje u koncentracionim logorima, jedan od najvećih je bio Jasenovac napravljen u Neѕavisnoj Državi Hrvatskoj baš za Srbe. Dali smo i u takvom veku Evropi dva najveća svetska pisca, Andrića i Crnjanskog. Naša je specifičnost da je u srpskim vladarskim porodicama bilo toliko pisaca, to nigde u svetu nije bio slučaj: od Svetog Save koji je začetnik srpske kulture i prvi srpski arhiepiskop, i njegovog brata prvog srpskog krunisanog vladara Stefana Prvovenčanog, do Njegoša i knjaza Nikole koji su upravljali Crnom Gorom, od Mihajla Obrenovića do Đorđa Krađorđevića iz dve vladarske porodice koje su se do sredine 20.veka smenjivale na vlasti. Bolji smo nego što se o nama u Evropi i Americi misli, kada se o nama uopšte misli, a sebi smo mnogo teži nego što bi to jedan narod sa ovakvom istorijom i tradicijom smeo da bude.