Dolazim iz Zrenjanina, to je nepromenljivo. Dobro, i Novi Sad je važna tačka u mom životu, rekla bih da se još uvek najviše doživljavam kao Novosađanka. Sa druge strane, moje matično pozorište se nalazi u Somboru, gde sam i sama iznajmljivala stan godinama. I Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu takođe doživljavam kao svoje matično, u njemu sam najduže, i moje prve predstave koje sam tamo odigrala još uvek su žive. Šta li onda radim u Beogradu?
Predala sam se, prihvatila centralizaciju, i preselila se u Beograd, gde pokušavam da proširim svoje polje delovanja. Da budem ovde dokle god mi ne postane normalno, a onda kada me i javnost bude percipirala kao nekoga ko je dostupan i tu, mirne duše ću se vratiti u Novi Sad, tačku spoticanja svih gradova koji su mi važni. Zašto, zaboga, komplikujem život, naročito sada kada sam zapravo i u odnosu u kojem mi konačnost ne zvuči kao strašna reč, a i On je u Novom Sadu? Eto. Jer smatram da i pored desetak predstava mesečno koliko imam – imam mnogo slobodnog vremena, a kako vreme ne bih utrošila u večita pospremanja stanova, u kojem, istina, uživam, pokušavam da izađem iz konfor zone, iz poznatog, jednostavnog, u novo i izazovno, kako bih mogla ponovo da se vratim onom prvom, kada jednom poželim rutinu. Rutina prija dok ne dosadi, onda je razbucam. Posle sklapam kockice da bih je ponovo postigla.
Živim te cikluse već godinama, i koliko god nekada kukala, volim da vodim ovaj život. Radim zabavan posao, nemam fiksno radno vreme, i, lično, imala sam mnogo sreće sa repertoarom u kojem igram. Ta spoznaja me uvek iznova razveseli. I jedna okolnost – olakšavajuća jer znam šta želim, i otežavajuća zbog toga šta želim – činjenica da želim da ostanem ovde. Ne postoji mesto gde bih mogla da osetim toliku bliskost, i nema tih ljudi po svetu (osim možda naših iz dijaspore) koji bi mogli da razumeju kontekst iz kojeg dolazim, neizostavni deo mog identiteta.
Verujem da mogućnost izbora svakoga dana izgleda privlačno spolja, ali je i izazov svakog dana se probuditi i stvoriti nešto. A nekada je tako teško znati šta želiš. Dokle god je to izazov, a ne pritisak, dobro je. Stvoriti nekakvu vrednost zavređuje jedno ovaj dan se računa
Dakle, život na točkovima. U načelu verujem da to veoma ima smisla, sa druge strane, umara i ponekad izgleda kao bekstvo. Verujem da ta mogućnost izbora svakoga dana izgleda privlačno spolja, ali je i izazov svakog dana se probuditi i stvoriti nešto. A nekada je tako teško znati šta želiš. Dokle god je to izazov, a ne pritisak, dobro je. Stvoriti nekakvu vrednost zavređuje jedno ovaj dan se računa.
Često mi nije dovoljno da samo imam predstavu u danu. Daleko od toga da predstave igram sa neverovatnom lakoćom, ali čini mi se da mogu da dam još, a znam da kvalitet moje izvedbe ne zavisi od mog predosećanja, jesam li pre predstave sita, gladna, umorna, odmorna, zabrinuta, ravnodušna. Najbolje što mogu jeste da uđem u pozorište dva sata pre predstave. To je nešto što je do mene. A čak ni to ne garantuje besprekornost.
U slobodno vreme, i to nije ono objektivno slobodno, već ono koje sama sebi odredim, volim da ugošćavam, spremam hranu, gledam serije i organizujem! Ponekad pomislim da je to posao u kojem bih bila bolja nego u ovome čime se bavim. Kada glava nešto naumi, mozak se usija od uzbuđenja. Mnogo vremena provodim na telefonu, ali to je danas neizostavni deo naše stvarnosti. U nekoj meri. A kada preteram, znam da nisam srećna, već nemotivisana ili nesposobna da smislim išta pametnije. Ne pametnije, bolje. Zabava ne mora da bude pametna, i to sam naučila.
Nadam se da nikada neću prestati da se tražim, gubim, menjam, ponovo nalazim, upoznajem. Prestala sam da sebe shvatam previše ozbiljno, ali i dalje očekujem od sebe više nego što bih morala, taman toliko da se retko prepustim slučaju. Ipak, sve sam spokojnija na svom putu, i ako je mir osećanje kojem težim, onda verujem da je taj put za mene najbolji moguć.