Vučić je pre zahuktavanja koronavirusa odredio ministra poljoprivrede Branislava Nedimovića, da bude prvi na izbornoj listi SNS ispod njega, da bi se ekspresno shvatilo da će u prvi plan izbiti ministar zdravlja Zlatibor Lončar. Iako to sad zvuči maltene nehumano, glavni politički poeni će se dobijati i gubiti u resoru zdravlja. I bezbednosti
Vratimo se nakratko u avgust 1999. Pod utiskom NATO bombardovanja, građani Srbije su ispraznili ulice i nestali pred prirodnim fenomenom pomračenja sunca-dok su na srećnom Zapadu sa specijalnim naočalama uživali u njemu. Razlika je suštinska: Ako je 1999. ’taktička akcija nestajanja’ bila i propagandna manipulacija vlasti sa uplašenim narodom, danas je samoizolacija čin emancipovane građanske svesti. Zato je teže i išlo sa samoizolacijom.
Slavoj Žižek piše, i više čak ne zvuči ekscentrično, da se svet nalazi pred izborom: Ili darvinizam ili neokomunizam. Sa slobodnim tržištem će teže ići. Pred takvim izazovima srpska demokratija je krhka biljka, i preduslov za njen opstanak je pronalaženje kvalitetno novog društvenog konsenuza i kvalitetno nove solidarnosti. Propagandni vapaji za raznim formama jedinstva-etničkim, konfesionalnim, populističkim, demagoško vlastodržačkim, izborno bojkotaškim, postaju deplasirani. I Vučić mora izgraditi novu formu liderstva koja podrazumeva umesto razgradnje-izgradnju institucija. Odnosno vraćanje poverenja u njih, koje je pre korone bilo upitno.
Propagandni vapaji za raznim formama jedinstva-etničkim, konfesionalnim, populističkim, demagoško vlastodržačkim, izborno bojkotaškim, postaju deplasirani. I Vučić mora izgraditi novu formu liderstva koja podrazumeva umesto razgradnje-izgradnju institucija. Odnosno vraćanje poverenja u njih, koje je pre korone bilo upitno
Korona nije svemoćna, pa ne može ni preko noći poništiti političke omraze, one tinjaju i sad-smenjuju se optužbe za kršenje ustava u vanrednom stranu sa manirističkim pljuckanjem vlasti po opoziciji da i stanje epidemije želi bestidno da politički iskoristi. To je endemski folklor prećutne izborne kampanje, ali su i odgovori Vučića bar ohrabrujuće cinični kad poruči liderima opozicije da slobodno kritikuju ali da ostanu kući i doprinesu nacionalnom frontu protiv virusa. A oni (lideri) ni nemaju drugog izbora.
Stručnost lekara i državnih birokrata amortizovala je dominantnu tabloidnu svest. Potrebna je oficijelna empatija. U stanju onoga što je Susan Sontag nazvala ’bolest kao metafora’. Nekada su se šegačili sa predsednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, koji je najavljivao da će doći na Moravu ’žuti ljudi’, a sada je to i prekognicija koju nije imao njegov predhodnik Boris Tadić koga najavljuju u medijima i kao ’kliničkog psiholga’, što je zaista po obrazovanju, i po njegovim pokušajima da sedativan uticaj na opozicione građane u vreme zaraze ne umrtvi gen građanskog nepristajanja na kidnapovanje krize od autoritarne vlasti.
U obraćanjima Aleksandra Vučića nema ciničnih opaski na opozicione medije, pre svega na TV N1.Taj odnos je zjapeći falio pre korone.
Komesarka EU Kristina Georgijeva te poplavne 2014. podsetila je regionalne, narativne, netrpeljivosti na tu našu izgubljenu solidarnost, na primer u slučajevima razornih zemljotresa u Skoplju, Banjaluci, Crnoj Gori… Pandemija normalizuje i iskustvo jugoslovenskog socijalizma, jer da je SFRJ, Zagreb pogođen zemljotresom možda bi imao više solidarnosti nego što mu je garantuje sad Brisel.
I sve smo ovo već videli na filmu: Preporučujemo 28 Days Later, Denija Bojla, gde su zombiji politička i antropološka metafora. A ulice prazne kao sad.