Negde novembra 2005. kad je Kris Paten već bio bivši evropski komesar za spoljne poslove, iz njegovog okruženja stiglo je bilo ‘priznanje’ da je Državna zajednica Srbije i Crne Gore virtuelna, a da je samo Srbija stvarnost. Srbija je tek na kosovskom pitanju najmanje utvrđivala stvarnost. I uvek se fatalno kasnilo
Danas se ni posrednik EU Miroslav Lajčak, sigurno ne seća Janeza Drnovšeka, predsednika i one SFRJ i to 1989/90. koja je ugostila i Gadafija sa kamilama na Samitu nesvrstanih u Beogradu, ali i premijera nezavisne Slovenije koji je 2001, sa predsednikom Kučanom na Brdu kod Kranja bio domaćin samita Buša juniora i Putina.
Drnovšek je imao 2005. plan za Kosovo koji je prosledio i Kofiju Ananu i Havijeru Solani.
Te 2005. u Prištini Drnovšek je izjavio kako priznanje Kosova mora biti uslovno – dok se ne obezbede prava Srbima. Ako pažljivo pročitate Drnovšekov plan čak možete naći i zametke ‘zajednice srpskih opština’ i ’manastirsku autonomiju’.
Mogu li Amerikaci sad upodobiti stvarnost i ekonomijom zaseniti simbole i narative, i može li Lajčak da preuzme nešto od Drnovšeka?
Ono što je za Anu Brnabić digitalizacija, to je za Ivicu Dačića povlačenje priznanja Kosova. Neposredno pred vašingtonske ‘pregovore’ stigla je vest da je umro Crni Panter – američki glumac Čedvik Bouzman, najpoznatiji po ulozi u filmu ‘Crni panter’ o Marvelovom superheroju koji vlada tehnološki naprednom, ali skrivenom afričkom državom Vakandom.
Ričard Grenel i zvaničnici iz privredne delegacije SAD u Beogradu govore o ekonomiji, ali ne cepidlače o demokratiji, što je dodatno ohrabrenje za Vučića na početku ’nove ere’ odnosa Srbije i Amerike
Američko Ministarstvo poljoprivrede kao svog trgovinskog partnera greškom je 2018. navelo fiktivnu Kraljevinu Vakandu. Mada, stiče se utisak da bi i Vakanda mogla da prizna pa da povuče priznanje Kosova. Uglavnom, posle Vašingtonskog sporazuma kampanja odpriznavanja Kosova je pod moratorijumom.
Da je Vučić odigrao pre Vašingtona svoju igru detekcije, onda bi knjiga ‘Jerusalim’ Sajmona Sibaga Montefjorea (zbog vašingtonskog dogovora da Srbija svoju ambasadu iz Tel Aviva preseli u Jerusalim), bila sad ono što je knjiga o Milanu Stojadinoviću, predsedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije, bila Ani Brnabić kad je senzacionalno postala premijereka Srbije, prethodno od Vučića dobivši na poklon knjigu o njegovom omiljenom političaru iz srpske istorije.
Ima u sporazumu iz Vašingtona i njegovoj hitnoj primeni, svega: I milijardi dolara i pouzdanih partnera (valjda nekineskih) kada dođe do uvođenja 5G mreže, i bezviznog režima sa SAD, LGBT prava, i Hezbolaha, i Jerusalima, i ženske participacije, ali nema braće Bitići. Bar ne javno. Taj zločin je mračna priča novije srpske istorije ali i oprobano sredstvo pritiska SAD na Srbiju. Ričard Grenel i zvaničnici iz privredne delegacije SAD u Beogradu govore o ekonomiji, ali ne cepidlače o demokratiji, što je dodatno ohrabrenje za Vučića na početku ’nove ere’ odnosa Srbije i Amerike.
Pompezno se sanira antiamerikanizam u Srbiji. Vučić spektakularizacijom spoljne politike kompenzuje demokratske deficite u unutrašnjoj. Njegova politika je u suštini eklektična: Od recidiviranja na Miloševića i Šešelja, preko poistovećivanja sa Đinđićem (reforme) ’neutralnost’ (Koštunica), ’četiri stuba’ (Tadić), od kojih sada ovaj američki postaje napadno bitniji od EU, Rusije i Kine. Svoj pargmatični eklekticizam Vučić je sa ’novom erom’ u odnosima sa SAD, obogatio i politikom Milana Panića, bivšeg premijera provizorijuma SR Jugoslavije, koja se bazirala na ekonomiji i miru. Ali sa neuporedivo većim demokratskim senzibilitetom u odnosu na Vučićevu ’stabilokratiju’.