Daleko pre nego što se zemlja suočila sa pandemijom, međunarodni i domaći stručnjaci smatrali su da se Srbija nalazi na raskrsnici na kojoj jedan put vodi ka sporom rastu i prosečnom životnom standardu daleko ispod evrounijskog, a drugi ka ubrzanom rastu i većem blagostanju. Sada je potreba za prelaskom na novi model privrednog rasta još izraženija, a uslovi složeniji.
Pandemija nastavlja da snažno utiče na preoblikovanje ekonomija bez naznaka da bi se globalno i domaće tržište mogli vratiti u uobičajene tokove. Srpska privreda koja se od marta kada je COVID 19 postao naša realnost suočila sa ograničenom aktivnošću u mnogim branšama, do sada je uglavnom uspevala da održi glavu iznad vode zahvaljujući sukcesivnim paketima pomoći koje je vlada Srbije administrirala privredi.
Uslovi u kojima treba nastaviti privredni život u kojem pojasi za spasavanje nisu dovoljni, izuzetno su složeni. Prostor države za nove intervencije je manje više iscrpljen. Očekuje se da će fiskalni deficit u 2020. biti između 7% i 8% BDP-a uz povećanje javnog duga na skoro 28 mlrd evra na kraju godine odnosno na preko 60% BDP-a. Veoma je verovatno da će priliv stranih direktnih investicija i doznaka, što se vidi i iz do sada zabeleženih trendova, biti nedovoljan za pokrivanje deficita tekućeg računa platnog bilansa, i da će izostati dosadašnji snažan uticaj SDI na privredni rast. U takvim uslovima preostaje da se spoljni deficit finansira zaduživanjem države u inostranstvu, što će dodatno podići lestvicu spoljnog duga možda i na 70% BDP. Usled smanjenog uvoza, i nešto boljeg izvoza tekući deficit verovatno će verovatno biti znatno manji, inflacija će ostati niska, a kurs dinara u odnosu na evro, verovatno nepromenjen, što će pogodovati nastavku stabilne makroekonomske situacije.
Kako sada stvari stoje, pred novom vladom će se naći niz predloga za prevazilaženje izazova koje ispostavlja pandemija.
U uslovima COVID-19, i njegovih dugoročnih posledica na privredne tokove, prelazak na novi model privrednog rasta koji bi se zasnivao na jačanju domaćih malih i srednjih preduzeća, a koji zagovaraju i domaći i međunarodni stručnjaci, neće biti nimalo lak.
Prvo, sa protokom krize udar su počela da osećaju i velika domaća preduzeća te će u narednom periodu mere Vlade sigurno biti vagane tako da pomognu pre svega većima, sa dužim proizvodnim lancima a tek onda manjima. Drugo, šampioni domaće privrede su, uglavnom, bili izvoznici, i sada su znatno pogođeni nedostatkom tražnje na svetskom tržištu. Istovremeno, i domaća tražnja je slaba, pa je kompanijama teško da pronađu oslonac, na bilo kojoj strani.
Jedan od odgovora je povećanje javnih investicija na pet odsto BDP-a. Međutim, svih prethodnih godina, uprkos izvesnim pomacima, ovaj cilj nije dostignut. Privreda pak predlaže veće angažovanje domaćih građevinskih kompanija i prerađivačke industrije u realizaciji infrastrukturnih i drugih državnih projekata, ali to neće biti lako kada i građevinski sektor polko počinje da oseća teret krize. Istovremeno, izuzetno pozitivan trend uključivanja lokalnih firmi u dobavljačke lance kako velikih domaćih tako i inostranih izvoznika u uslovima usporene globalne tražnje takođe nailazi na izazove. Možda najviše obećava ubrzani trend digitalne transformacije privrede, koji predstavlja put ka prelasku sa sadašnje neefikasne strukture u sofisticiranu, savremenu privredu.
Ukratko, i pred novim kabinetom i pre privredom su izazovna vremena a potreba da se ostane privržen reformama i smelo krene u osvajanje budućnosti još izraženija.