Na paradoksalan način Aleksandar Vučić je i nastavljač politike ’četiri stuba’ (EU, SAD, Rusija, Kina) u spoljnoj politici koju je formulisao Boris Tadić kao predsednik Srbije. Vučić je merkelizovao svoju spoljnu politiku koja se relativizovala tek sa pragmatičnijim pristupom Trampove administracije kosovskoj krizi. Korona situacija je od ’četiri stuba’ dodatno naglasila Kinu. I to do mere neuvijene konsternacije zvaničnika EU. Pa i šefa evropske diplomatije Žozepa Borela
E
motivnim izlivima prema Rusiji i Kini, Vučić je dao oduška i recidivima politike Miloševića i Šešelja, tako da se nostalgičari otpora NATO i Zapadu ne osećaju više tako psihološki osujećeno. Bila bi prava senzacija da EU bez SAD izdejstvuje na temi Kosova novi ili oživi stari sporazum (Briselski). Nasleđe Ričarda Holbruka je jako. I običan narod u ovom delu Regiona sumnja da posao može da se završi bez Amerikanaca. I bez imalo cinizma-najbolje u karantinu (što su pregovori u Dejtonu i bili). S daljom srpskom nadom da se ’holbrukovanje’ sad više odnosi na Prištinu, pa i kad zavrtanje ruku sprovodi ’novi Holbruk’-Ričard Grenel koji podseća na ’tečni metal’, odnosno glumca Roberta Patrika-da onog koji je u Terminatoru 2 glumeo upravo novi model terminatora. Kad se prvi slučaj korona infekcije pojavio u Srbiji (6. marta), ambasador Godfri i ministar Dačić su u Beogradu na skupu posvećenom srpsko-američkom prijateljstvu obećavali još bolju saradanju, ali Kovid-19 je Kosovo spustio prilično na listi američkih prioriteta.
The international ‘battle for the soul of Serbia’, apart from the growth of provincial arrogance here, nonetheless gives a certain uniqueness to the foreign policy of a country that’s formally on the path to joining the EU, whose attackers are so sweetly rejoicing in the dysfunctionality of this community manifested in the Corona crisis
Kad bi Bajden pobedio Trampa na temi korone nije teško zamisliti ulice Prištine ispunjene egzaltiranim ljudima, sirenama iz automobila i zastavama Albanije, Kosova i Amerike. Kao što nije teško zamisliti i špalire sa srpskim i američkim zastavama kad bi kojim slučajem Tramp doleteo u Beograd. Bilo bi najpoželjnije da dogovor koji isposluju Amerikanci aminuju Rusi. Kao i Dejton, ali što je jako bitno-i kao Peti oktobar-dan obaranja Miloševićevog režima. Međunarodna ’bitka za dušu Srbije’, sem rasta ovdašnje provincijalne arogancije, ipak daje izvesnu unikatnost spoljnoj politici zemlje koja je formalno na EU putu, a čiji jurišnici se tako sladostrasno raduju nefunkcionalnosti ove zajednice ispoljenoj u korona krizi. Malo optimizma u EU integracije unosi i cinična opaska da je Srbija već neka vrsta pridružene članice Višegradske grupe, i da bi hipotetički predlog Vučića Orbanu da naprave konfederaciju bio mnogo manje ekstravagantno bizaran od onog Miloševićevog starom Micotakisu da to urade Srbija i Grčka.
Borel je predložio Miroslava Lajčaka da miri Beograd i Prištinu, a Brisel je to aminovao. ’Paradoks Lajčak’ ogleda se u tome da se slovački diplomata u Beogradu doživljava kao prijatelj, ali da se on kao predstavnik Brisela (dakle i Nemačke) protivi podeli Kosova ili onome na šta bi uz blagoslov Amerike pristali Vučić i Tači.
Spoljnom politikom Vučić će nastaviti da kompenzuje deficite unutrašnje. Pre svega one demokratske-medijske i institucionalne, na koje će ga EU podsećati uglavnom ritualno. Kao što i Vučić neće propustiti priliku da takođe ritualno naglasi da je Srbija na evropskom putu. Stvarni ili propagandno isforsirani ‘ugled u svetu’ je bitan deo održavanja rejtinga, a tu nekad ’brat Si’ bolje radi čak i od Putina. Kamoli od zbunjenih evropskih lidera.