Mogući, viši od očekivanog privredni rast u 2021. je dobra vest, ali ne i nagoveštaj održivog trenda. Srbiji je potreban daleko bolji kvalitet institucija, manji obim korupcije i dosledno poštovanje zakona da bi presekla stalno zaostajanje za EU i njenim novim članicama. Sva međunarodna istraživanja rangiraju Srbiju po ovim indikatorima pri dnu među evropskim zemljama.
Najveći ekonomski izazov koji stoji pred Srbijom je da dostigne i dugoročno održi visok privredni rast. Srbija je trenutno na oko 55% ekonomskog razvoja zemalja Centralne i Istočne Evrope koje su članice EU (CEE11) i na oko 35% razvijenosti Zapadne Evrope. Da bi se ta prevelika razlika smanjila i Srbija prvo približila zemljama CEE11, a zatim i razvijenoj Evropi – potrebno je da u kontinuitetu ostvaruje reativno visoke stope rasta BDP-a od najmanje 5% godišnje. Tih 5% je odgovarajući reper budući da su uporedive zemlje CEE imale toliku stopu privrednog rasta kad su bile na sličnom nivou ekonomskog razvoja kao Srbija. Međutim, Srbija u dužem periodu ne uspeva da dostigne i zadrži takve stope privrednog rasta. U godinama pre zdravstvene krize, od 2017. do 2019. privredni rast bio je u proseku 3,6% godišnje što je bilo niže od prosečnog rasta zemalja CEE11 (preko 4%). To znači da se Srbija pre krize sve više udaljavala u ekonomskom razvoju od tih zemalja umesto da ih pristiže.
Mi smo analizirali i kvantifikovali činioce koji koče privredni rast Srbije i kao ubedljivo najvažniji izdvojio se loš kvalitet institucija. Loš kvalitet institucije ogleda se pre svega u izraženoj korupciji i nedovoljnom nivou vladavine prava. Sva međunarodna istraživanja rangiraju Srbiju po ovim indikatorima pri dnu među evropskim zemljama. Uz unapređenje institucija (koje je presudno), za brži privredni rast Srbije važne su i strukturne reforme, poput reforme obrazovanja, reforme poslovanja javnih preduzeća i drugo. Empirijska analiza koju smo sproveli pokazuje da bi unapređenje institucija moglo trajno da ubrza privredni rast za preko 1 p.p. godišnje, dok bi druge reforme mogle na to da dodaju još oko 0,5 p.p.
U nešto užem horizontu, gledajući samo 2021, poslednja prognoza Fiskalnog saveta je da bi rast BDP-a Srbije mogao da iznosi oko 5,5%. Slične prognoze ima i Evropska Komisija (5,3%), dok je prognoza Vlade od 6% nešto optimističnija ali dostižna. Rast od oko 5,5% u 2021. bio bi dobar rezultat, uzimajući u obzir da Srbija nije imala preterano dubok pad privredne aktivnosti u kriznoj 2020, kao i to da se za zemlje CEE11 u 2021. trenutno prognozira niži rast BDP-a (nešto ispod 4,5%). Međutim, ovaj relativno dobar rezultat nije dugoročno održiv. Iza rasta BDP-a Srbije u 2021. ne stoje samo tržišni trendovi već i snažno povećanje javnih investicija. Nedavno usvojenim rebalansom budžeta javne investicije povećane su na veoma visokih 7,5% BDP-a (u odnosu na 5,4% BDP-a iz 2020. godine). Da nema tog povećanja investicija države rast BDP-a u 2021. najverovatnije bi bio oko 4%.
Fiskalni savet načelno je pozdravio planirano snažno povećanje javnih investicija u 2021. godini. To je dobra mera fiskalne politike tokom krize, a za tim postoji i potreba jer je stanje osnovne infrastrukture u zemlji loše. U okviru povećanja investicija države naročito je dobro to što se u 2021. po prvi put izdvajaju nešto veća sredstva (oko 150 mln evra) za smanjenje ekološkog zagađenja zemlja (izgradnja kanalizacije, prečišćivaća vode, sanitarnih deponija i drugo). Ali, koliko god povećanje javnih investicija imalo svojih dobrih strana, relativno visok privredni rast Srbije ne može trajno počivati samo na njima. Da bi se stopa privrednog rasta stalno održavala na nivou od preko 5% javne investicije morale bi svake godine da se dodatno povećavaju za novih 2% BDP-a – u 2022. na 9,5% BDP-a, u 2023. na 11,5% BDP-a i tako dalje. To je nemoguće. Niti Srbija ima kapacitet da to sprovede, niti njen budžet može to da podnese. Dakle, istini se mora pogledati u oči, a ta istina je da je jedini stvarno održiv način da Srbija trajno ubrza svoj privredni rast, pristigne zemlje CEE11 i postane uspešna evropska ekonomija – jačanje institucija, s čim se mora otpočeti odmah.
Fiskalna politika Srbije koja se vodila tokom zdravstvene krize u 2020, pa i u 2021. bila je veoma ekspanzivna. Budžetski deficit koji je ostvaren u 2020. od 8,1% BDP-a bio je među većim u CEE (gde je u proseku bio 6,5% BDP-a), a slično se planira i u 2021. jer je nedavno usvojenim rebalansom predviđeno da deficit bude oko 7% BDP-a. Povećanje ekspanzivnosti fiskalne politike tokom krize jeste opravdano. Znatan deo privrede i građana bio je ugrožen zdravstvenom krizom i ekonomski je bilo u redu da im država pomogne. Međutim, najveći deo antikriznih mera bio je neselektivan pa su sredstva iz budžeta dobijali i oni građani i preduzeća kojima to nije bilo potrebno. Isti uticaj na saniranje krize mogao se postići i sa daleko manje potrošenih budžetskih sredstava i u tom smeru su išle glavne kritike Fiskalnog saveta.
Javne finansije zemlje trenutno jesu stabilne, ali svako ko se ozbiljno bavi fiskalnom politikom u Srbiji oseća nelagodu kad je javni dug oko 60% BDP-a, što je trenutno slučaj.
Naročito kontroverzna mera bila je podela po 100 evra svim punoletnim građanima u 2020. koja se u sličnoj formi produžila i u 2021. godini. Analiza koju smo sproveli nedvosmisleno pokazuje da je ovo neefikasna i loša mera ekonomske politike. Uticaj neselektivne podele sredstava građanima na podsticanje privrednog rasta je beznačajan, svega 0,1 do 0,2 p.p, a u budžet se usled povećane potrošnje kroz poreze vratilo tek oko 10% isplaćenih sredstava. Ovo je loša mera i iz ugla socijalne politike jer ne postoji opravdana mera socijalne politike u kojoj se ista sredstva daju i siromašnim i bogatijim građanima. Pri tom, u budžetu novca za ovakvu politiku nije bilo pa se država prvo morala zadužiti (s kamatom) za preko milijardu evra da bi sredstva neselektivno podelila građanima (600 mln evra u 2020. i oko 450 mln evra u 2021. godini).
Srbija je na sličan način rasipala i sredstva koja su opredeljena za pomoć privredi. Naime, pravo na pomoć imala su praktično sva privatna preduzeća uključujući i apoteke, dostavu hrane i druga preduzeća koja su tokom zdravstvene krize poslovala čak i uspešnije nego pre krize. Druge evropske zemlje su po pravilu mnogo odgovornije delile državnu pomoć i usmeravale sredstva tamo gde je to bilo objektivno potrebno.
Usled veoma visokih fiskalnih deficita u 2020. i 2021. javni dug Srbije relativno snažno je porastao i do kraja 2021. lako bi mogao da premaši 60% BDP-a. Ovo na prvi pogled možda ne izgleda kao preveliko zaduženje uzimajući u obzir da je javni dug zemalja EU na kraju 2020. bio oko 90% BDP-a u proseku. Međutim, ključna razlika je u tome što Srbija plaća daleko veće kamatne stope na svoj dug u odnosu na zemlje EU. Zbog toliko većih kamatnih stopa Srbija je za servisiranje javnog duga u 2020. platila iz budžeta 2% BDP-a za kamate, a zemlje EU su sa znatno većim dugom platile svega oko 1,4% BDP-a. Fiskalni savet stalno upozorava Vladu i širu javnost da je javni dug od oko 60% BDP-a za Srbiju preveliki i da za nas ne važe isti reperi kao za razvijenu Evropu.
Trošak prevelikog javnog duga mogao bi u budućnosti biti još veći uzimajući u obzir globalno ubrzanje inflacije koje se dešava u poslednjih nekoliko meseci. Ukoliko takvo ubrzanje inflacije potraje, preslikaće se na rast kamatnih stopa i to bi moglo da bude izvor fiskalnih problema u budućnosti. Za sad srećom preovladavaju ocene da je ubrzanje globalne inflacije tranzitorno, odnosno privremeno, i da neće imati takve posledice. Ali ovakve promene jasno su upozorenje koliko se lako može skliznuti u neželjenom pravcu kad je javni dug preveliki. Da rezimiram, javne finansije zemlje trenutno jesu stabilne, ali svako ko se ozbiljno bavi fiskalnom politikom u Srbiji oseća nelagodu kad je javni dug oko 60% BDP-a, što je trenutno slučaj.
Da bi se stopa privrednog rasta stalno održavala na nivou od preko 5% javne investicije morale bi svake godine da se dodatno povećavaju z po 2% BDP-a ali Srbija nema kapacitet da to sprovede, niti njen budžet može to da podnese.
Stoga, prioritet fiskalne politike u narednih nekoliko godina morao bi biti zaustavljanje rasta javnog duga, a zatim i njegovo obaranje u srednjem roku na nivo od ispod 50% BDP-a. Da bi se to ostvarilo deficit budžeta u 2022. ne bi smeo da bude veći od 3% BDP-a a zatim bi ga u narednim godinama morali postepeno smanjiti na oko 0,5% BDP-a.
Prvi korak u ovom planu, tj. smanjenje fiskalnog deficita sa oko 7% BDP-a iz 2021. na 3% BDP-a (ili niže) u 2022, je dostižan. Najveći deo deficita iz 2021. čine privremene, antikrizne mere koje će automatski da nestanu kad se završi zdravstvena kriza i tako će se automatski smanjiti i deficit. Uz to, potrebno je kontrolisati rast plata u javnom sektoru koje su u prethodnim godinama rasle mnogo brže nego što je bilo ekonomski opravdano. To će biti veliki politički izazov, tim pre što su u 2022. najavljeni izbori.
Za dalje smanjenje fiskalnog deficita u srednjem roku uz čvrstu kontrolu zarada u javnom sektoru, doslednu primenu objektivne švajcarske formule za povećanje penzija, potrebne su i reforme javnih i državnih preduzeća. Ova preduzeća po pravilu posluju neuspešno i stalno se javljaju kao budžetski trošak kroz različite forme subvencija. Najveće javno preduzeće, EPS, ujedno je i najveći izazov. Uz rešavanje operativnih problema u poslovanju EPS, potrebno je rešiti i strateška pitanja: preveliko oslanjanje na ugalj u proizvodnji električne energije i preveliko ekološko zagađenje koje ovo preduzeće generiše.