Najmasovniji skup u istoriji Beograda demistifikovao je i mit o takozvanoj kritičnoj masi, jer ona sama po sebi ne mora da znači ništa. Otuda i rizik da se euforija pretvori u apatiju onih koji žude za prevratom
Nikako ne treba podcenjivati Vučićevu „tihu većinu’’, ali fenomen masovnosti sad je i na strani antivučićevske Srbije. Na protesnom skupu u subotu 15. marta u Beogradu, bilo je mnogo više ljudi i u odnosu na 5. oktobar 2000. kad je s vlasti oboren Slobodan Milošević, i u odnosu na Miloševićev miting 19. novembra 1988. u Beogradu na Ušću kad je ovaj učvrstio vlast. Na poziv studenata, a povodom tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu (bilans 16 mrtvih i jedan teško ranjen), skupilo se nekoliko puta više ljudi i u odnosu na Vučićev kontramiting od 19. aprila 2019. u Beogradu ispred Skupštine.
Uglavnom, u istoriji Beograda većeg skupa nije bilo od ovog. U pojednim trenucima na ulicama je bilo oko 450 hiljada građana. Sad se neko pita – kako je stotine hiljada ljudi na ulicama Beograda, a Vučić je i dalje na vlasti i nije ništa manje ciničan. Pa, prvo studenti su pokazali realizam i na vreme rekli da ovo nije poslednji skup u procesu, da njihov cilj nije nasilno preuzimanje vlasti, kao što, s druge strane, studenti nisu realni ako misle da ovu masovnost mogu tek tako ponoviti. Drugo, sam Vučić je decembra 2018. naglasio takođe cinično: „Šetajte do mile volje, ja nijedan zahtev nikada neću da vam ispunim. Može i pet miliona da vas se skupi’’ (odatle je i opozicija preuzela slogan tadašnjih protesta – ’’Jedan od pet miliona“).
Najmasovniji skup u istoriji Beograda demistifikovao je i mit o takozvanoj kritičnoj masi, jer ona sama po sebi ne mora da znači ništa. Otuda i rizik da se euforija pretvori u apatiju onih koji žude za prevratom.
Srpski studenti zaista deluju kao senzacija u odnosu na čamotinju srpske hibridne demokratije. Oni deluju avangardno mnogo šire od Srbije, ali je rizično pripisivati im razne levičarske fatamorgane o promeni planete
Srpski studenti zaista deluju kao senzacija u odnosu na čamotinju srpske hibridne demokratije. Oni deluju avangardno mnogo šire od Srbije, ali je rizično pripisivati im razne levičarske fatamorgane o promeni planete. Jedina „ideologija“ studentskog pokreta je ustavni patriotizam.
Povratila se parola studentskih protesta iz 1996/97. – „Beograd je svet“, ali svet nije više isti. Vučiću su međunarodne okolnosti uglavnom išle na ruku, a i on je mogao tom promenjenom svetu da garantuje stabilokratiju. ’’Srpsko proleće’’ ugrozilo mu je tu poziciju. Ne znači i definitivno. Bar dok taj svet ne prepozna i prizna alternativu.
Možda je i zbog toga utisak da je Vučić od Antonija Košte i Ursule fon der Lajen u Briselu dobio samo ’’odmeren ukor“ zbog mimikrijskog karaktera njegovog režima. Srpski predsednik je 24. oktobra prošle godine nakon sastanka sa poljskim premijerom Donaldom Tuskom u Beogradu, rekao da je „Tusk kriv što on danas nije na samitu BRIKS u Kazanju“. Kakav bi gost trebalo da se pojavi u Beogradu pa da zbog njega Vučić ne ode 9. maja u Moskvu na Paradu pobede – i to jubilarnu – 80 godina od pobede nad nacizmom i fašizmom. Rusi su ga već pozvali i očekuju susret sa Putinom.
Vučiću bi, naravno, najelegantnije bilo da ide u Moskvu kad bi tamo na bini stajao neko od američkih zvaničnika kao kad je nakon pobede u ratu u loži na Lenjinovom mauzoleju pored Staljina bio kao ekskluzivni gost ratni saveznik, američki general, čuveni Dvajt Ajzenhauer, posle i predsednik SAD.
Foto: Goran Srdanov