Za putinofile, ne i za Vučića obavezno, ideal je da se ponovi scena kad za vreme NATO agresije 1999. generalna sekretarka SPS Gorica Gajević, iz Skupštine silazi u narod da se grli povodom usvajanja odluke da se pristupi savezu Rusije i Belorusije.
U Hrvatskoj je od sloma Maspoka 1971. do pojave Tuđmanovog HDZ postojala ketmanovska atmosfera koja se zvala kolokvijalno ’hrvatska šutnja’. U sasvim drugom kontekstu, Srbiji bi danas najviše godila ketmanovska ’srpska šutnja’ na temu Ukrajine. U praksi to je teško izvodivo. Za sada radi ’Vučićev sofizam’ – podrška suverenitetu Ukrajine i neuvođenje sankcija Rusiji. I sva dramatika rata u Ukrajini postavila je bila usred srpske izborne kampanje pitanje – koga zamajava Vučić u Srbiji više: Evrofile ili rusofile?
Demostatova istraživanja potvrđuju dominantno rusofilstvo u Srbiji (što uglavnom znači i Putinov kult ličnosti), ali često se prenebegava stepen hipokrizije koji karakteriše srpsko javno mnenje, što u ovom slučaju znači – duša nam je s Rusijom, ali kad mislimo o stilu života – onda Zapad.
Srbija se ovih dana razumljivo utišala sa ’srpskim svetom’, ali istovremeno kao da ne ističe dovoljno svoje zlatne domete skorašnjeg datuma kao što je Samit OEBS iz decembra 2015. u Beogradu kada je tadašnji šef diplomatije Ivica Dačić bio pokrovitelj susreta ruskog i američkog šefa diplomatije Sergeja Lavrova i Džona Kerija. Pa i Samit nesvrstanih da se umesto u oktobru prošle godine održao ovih dana u Beogradu dobio bi mnogo veću specifičnu težinu. Možda i suštinski neotitoističku.
Još smo većinski na nivou kafanskih rasprava u stilu srpske filmske komedije ’Tri karte za Holivud’ o podeli stanovnika jedne srpske varoši, pod uticajem kubanske raketne krize, na one koji su za Ruse i za Amerikance
Manifestacije postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) logična su relacija na prostorima bivše Jugoslavije. Oživljene su traume i Vukovara i Sarajeva, i Oluje i NATO agresije. Pored empatije s narodom Ukrajine i manifestacija PTSP postoji nešto i perfidno: Hrvati i Bošnjaci svaki ruski hitac porede sa agresijom na njih, cementirajući narative, identitete i politiku Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, kao jedine moguće i ispravne. Potuljeno se priželjkuje da Mariupolj postane novi Vukovar, priželjkuje se ukrajinsko Sarajevo, Škabrnja i Srebrenica. Kosovski Albanci rade isto, maštajući o ukrajinskom Račku, dok srpski putinofili ulaze u paradoksalnu situaciju: Čak i ono od čega grade novi srpski identitet – flagrantno kršenje međunarodnog prava – što je bila agresija NATO na Srbiju i herojski otpor, ili srpske izbeglice iz Hrvatske i sa Kosova, relativizuju razumevanjem za pucanje Putinovg strpljenja i veru da će ruski hazjain agresijom potvrditi da je Milošević bio globalna avangarda i da bi Srbi devedesetih pobedili da je bilo ovakve Rusije. Iako je lako pretpostaviti da NATO agresije ne bi ni bilo da je Milošević 1990. rekao isto što i Leh Valensa – evroatlanska pozicija Poljske se podrazumeva.
Paradoksalno je i to da je Slobodan Milošević u finišu izborne kampanje postao najveći adut srpske opozicije koja baštini antimiloševićevske tekovine jer Zdravko Ponoš jedini od predsedničkih kandidata ima odlikovanje za učešće u ratu protiv NATO koje je potpisao Milošević.
Srbija se, zahvaljujući i Vučićevom sofizmu, nije još nepovratno podelila na srpsku Grupu Vagner i srpski Puk Azov. Još smo većinski na nivou kafanskih rasprava u stilu srpske filmske komedije ’Tri karte za Holivud’ o podeli stanovnika jedne srpske varoši, pod uticajem kubanske raketne krize, na one koji su za Ruse i za Amerikance.
Srpski nacionalisti (formalni antikomunisti) priželjkuju obnovu SSSR. Oni jesu za denacifikaciju Ukrajine ali nikako i za destaljinizaciju Rusije.