U Titovoj Jugoslaviji Makedonija je bila jedna od šest federativnih socijalističkih republika. I tada je Bugarska Todora Živkova imala asimilatorsko-identitetske namere spram SR Makedonije i Makedonaca, ali Titova Jugoslavija je neuporedivo bolje od Evropske unije štitila integritet Makedonije i Makedonaca. Tek Grcima ne bi palo na pamet da traže od Tita da SR Makedonija promeni ime u SR Severna Makedonija.
Uglavnom, Severna Makedonija direktno i Albanija indirektno suočile su se sa snagom bugarskog veta – i naravno ništa od statusa kandidata. I nije bez osnova paranoja da iza Bugarske stoji neka moćnija zemlja (zemlje). Vučić se solidarisao u Briselu sa partnerima iz Open Balkana. Jer njegova tuga je, bez imalo cinizma, mnogo manja. I što se tiče Srbije samit u EU bio je jedno veliko ništa. Ali sama činjenica prisutnosti lidera Zapadnog Balkana na ovakvim samitima pa i mala griža savesti evropskih zvaničnika koja se nazire ispod birokratske hladnokrvnosti, nije mala stvar.
Malo pre Samita u Briselu, grčki premijer Kirjakos Micotakis, izjavio je u Solunu na samitu Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi (SEECP) da bi 2033. godina trebalo da bude rok za pristupanje svih zemalja Zapadnog Balkana EU. Micotakis je brutalno potvrdio koliko je „Junkerov datum“ (ulazak Srbije i Crne Gore u EU 2025) bio totalno iluzoran pa i kontraproduktivan.
Uglavnom krug je zatvoren – od Samita EU u Solunu 2003. kad je zemljama Zapadnog Balkana data evropska perspektiva do Samita SEECP ovog juna u Solunu kad je ta perspektiva cinično potvrđena – biće tada 30 godina od onog Soluna. Po principu srpske narodne poslovice – u Solunu dinar somun, do Soluna sto somuna. Te 2003. u Solunu je kao premijer Srbije bio Zoran Živković. Pominjala se čak i regata s Hrvatskom, pa je hrvatski premijer Ivo Sanader, tešio tamošnju javnost da Srbija neće skoro.
I Makronovo traženje utehe za nas neutešne, bar podstiče u Srbiji samosažaljenje nad fatamorganom EU članstva, za razliku od rizičnog prkosa koji provocira „šolcovanje“ – vi se sinhronizujte sa EU, uvedite sankcije Rusiji, a za nagradu možete da priznate nezavisnost Kosova
Da sve bude još više obeshrabrujuće i ciničnije, Micotakis je 2033. naveo kao „ambiciozan cilj“. Bio bi „ambiciozan“ za Ukrajinu i Moldaviju nakon dobijanja statusa kandidata ali je za Zapadni Balkan deprimirajući. Ali čemu sablažnjavanja. Pa Francuska ministarka za evropske poslove Natali Loazo, je još 2019. iznoseći, kako je rekla istinu (a to pravi prijatelji treba da rade), prosula punu kofu hladne vode na naše evrofanatične i usijane glave. Istina koju je tada izrekla glasi da „sadašnje stanje EU ne omogućava nova pridruživanja“. Makronova inkluzivna vizija „Evropske političke zajednice“ – Kupa UEFA za zemlje evropske restlove, bar je psihološki prihvatljivija čekaonica voza koji možda nikad neće doći. I Makronovo traženje utehe za nas neutešne, bar podstiče u Srbiji samosažaljenje nad fatamorganom EU članstva, za razliku od rizičnog prkosa koji provocira „šolcovanje“ – vi se sinhronizujte sa EU, uvedite sankcije Rusiji, a za nagradu možete da priznate nezavisnost Kosova.
Samit u Briselu je bar bio promocija Open Balkana koji nije bez šansi ako ga Amerikanci zaista podrže. Sporazum srpske i makedonske crkve o autokefalnosti (autonomiji) ove druge, presedan je u narativnoj nepomirljivosti Regiona i do sada najveći uspeh Open Balkana iako crkvena pitanja nisu deo njegove agende.
Eh, kad se samo setim kako je Tanja Miščević, šefica tima Srbije za pregovore sa EU, izjavila 2013. u Briselu da se oseća kao da je „za volanom ferarija sa upaljenim motorom, koji tek što nije krenuo“. Ona je to rekla pred komesarom za proširenje EU Štefanom Fileom koji je umeo kao niko da nas „ohrabri“.
Sad u Briselu nije bilo čak ni „ohrabrenja“.
Šmrc, šmrc…