Iako je tek počelo proleće, za reč 2023. godine, već bih kandidovao „crvene linije“. Imaju ih svi – od Putina i Sija, preko „kolektivnog zapada“ (kako to Putin voli da kaže), pa do Vučića i Kurtija. Implementacija evropskog plana za Kosovo, odnosno Aneks iz Ohrida, podrazumevaće i način, i za srpsku i za albansku stranu, da se te „crvene linije“ relativizuju, a da istovremeno ostanu sakralizovani deo narativa
To je test i političkog umeća i tehnologije vlasti i Kutrija i Vučića. Otpor opozicije i u Beogradu i u Prištini svedoči u korist ocena da se ipak radi o kompromisnom sporazumu u datom trenutku. Uz pojašnjenje – da su sporazum pisale zemlje koje su priznale Kosove, pa otuda on i ne može biti baš “prosrpski“. Ali izvesnom senzibilizacijom „kolektivnog zapada“ (više SAD nego EU), prema srpskim interesima, Vučić je ipak dobio kakav takav manevarski prostor za kreativno tumačenje Sporazuma, pre svega na domaćem terenu.
Kosovo je i u ovom slučaju dokaz da podela za i protiv Vučića po kojoj se deli Srbija nije ovdašnja glavna podela, jer njome se ne mogu tumačiti suštinske dileme srpskog društva. Koje je sve više konformistički apolitično. Mimikrijski pragmatično iza napadne tobožnje patriotske zavetnosti. Za sada većinsko javno mnenje, pokazuje istraživanje Demostata, Vučiću daje tihu podršku za Kosovo. To da ne potpišeš, nama je dovoljno, a znamo realnost – pa se zato dogovaraj. Implementiraj.
Najava predsednika Srbije o formiranju Narodnog pokreta jeste i izvesno rebrendiranje vladajuće SNS, ali to predstavlja i pokušaj snaženja političkog centra. Zbog situacije (spolja i iznutra), Vučić se, što po inerciji, što po sopstvenom inženjeringu mora pomeriti ka centru (pa i da ga uzurpira), da bi legitimizovao „novu realnost“.
Zbog situacije (spolja i iznutra), Vučić se, što po inerciji, što po sopstvenom inženjeringu mora pomeriti ka centru (pa i da ga uzurpira), da bi legitimizovao „novu realnost“
Ko ostane van Narodnog pokreta (izvorno Srpskog bloka), biće predstavljen ako ne ako „ekstrem“, a ono kao „neodgovoran“ prema interesima države i naroda. Pomeranje u centar neće značiti i prihvatanje svetonazora centra (niti će ga Zapad nešto pritiskati po tom pitanju), već će propaganda i dalje biti zaglušujuće naprednjačka, „spržene zemlje“ prema oponentima, puna patriotskog naboja kako bi se anestezirala desnica i njene optužbe za „izdaju“ na temi Kosova. Paradoksalno je da „treći put“ na političkoj sceni Srbije formuliše lider koji je više od decenije na vlasti.
Protekli mart ponovo je (zbog godišnjica smrti), ukrstio Miloševićevu i Đinđićevu postumnu harizmu. Ovo je bila „okrugla“ (dvadeset godina od atentata) godišnjica Đinđićeve smrti, što je pojačalo simboliku.
Od poistovećivanja sa Đinđićem sasvim je za Vučića dovoljno potenciranje neshvaćenosti u reformizmu, u gutanju žaba na kosovskom pitanju i paralelizam stepena ugroženosti. Iako, paradoksalno ali pragmatično, Vučić kritikuje politiku posle Petog oktobra, kako bi naznačio značaj one posle 2012. i dolaska SNS na vlast, odnosno kako bi relativizovao katastrofalne učinke politike devedesetih u kojoj su u pojedinim bitnim fazama Šešeljevi radikali (kojima je pripadao i mladi Vučić) participirali u Miloševićevoj vlasti.
Iako očigledno poštuje Miloševića, Vučić ipak strogo pazi da ne uđe u iracionalni sukob sa Zapadom koji je upropastio Miloševića. Dejton nije promenio karakter Miloševićevog režima. Hoće li Ohrid Vučićevog? Ne suštinski.
Po pitanju ideologije Vučić je agnostik. Njegov politički ideal je verovatno – Đinđićev softver i Šešeljev hardver. Izgleda frankenštajnovski, ali radi.