Krajem aprila Evropski parlament dao je zeleno svetlo za usvajanje Plana rasta za Zapadni Balkan, a Savet Evropske unije usvojio je početkom maja ovaj dokument, čime je formalno i završena ta procedura. Kako je iz EU najavljeno, njime će podržati reforme u vezi sa pristupanjem regiona EU i poboljšati ekonomski rast. Putem ovog novog finansijskog instrumenta, regionu će biti obezbeđena pomoć u iznosu od šest milijardi evra. Taj plan je i na poslednjem samitu EU i Zapadnog balkana u Kotoru reklamiran maltene kao „kotorska krempita“. Pre nje bila je i „bledska krempita“ na samitu u Bledu.
Kotorska krempita se u osnovi od tradicionalne (i bledske) krempite razlikuje po tome što se umesto sa dve pravi sa tri kore. Ako je bledska krempita stigla iz Vojvodine, u Kotoru će vam reći da su recept za njihovu poslasticu doneli Italijani. Evropski put zemalja Regiona je izgleda krempita sa sedam kora, jer se na ovim prostorima kaže za mukotrpan rad i put da je to zarađen „hleb sa sedam kora“. No dobro, krempita kao omiljena poslastica, ipak bolje zvuči nego šargarepa, zar ne – u kontekstu stare metafore o „štapu i šargarepi“, odnosno metodologiji s kojom „kolektivni Zapad“, kako to putinofili vole da kažu, razgovara sa Zapadnim Balkanom, ili preciznije rečeno sa Srbima i srpskim elementom u Regionu.
Na Bledskom strateškom forumu, septembra 2023. predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel, izjavio je da EU i Zapadni Balkan treba da budu spremni za proširenje do 2030. godine. To je gore od „Junkerovog datuma“ (Žan – Klod Junker, predsednik Evropske komisije pre Ursule fon der Lajen), po kome bi Srbija (zajedno sa Crnom Gorom) mogla postati članica EU 2025 (to sad zvuči i smešno), ali je ipak bolje od „Micotakisovog datuma“ (Kirijakos Micotakis, aktuelni premijer Grčke), po kome bi Srbija u sastavu EU bila 2033. I to nezavisno od sudbine ostatka Zapadnog Balkana.
Ratovi devedesetih u Jugoslaviji (Titolendu) nisu bili građanski, već etnički i verski ratovi. To treba da vodi računa i Plan rasta za Zapadni Blakan EU, jer se do normalizacije ne može stići tako što će se tabuizirani ratni narativi iz devedesetih prekriti ekonomskim prosperitetom i iznuđenim rezolucijama
Tek je bolje od nedavne procene bivšeg slovenačkog predsednika Boruta Pahora, koji se nudi da bude Lajčakov nasledik kao posrednik EU za Kosovo, koji je izjavio da, ako se ovako nastavi, Region neće u EU ni do 2050. Dakle samo godinu dana nakon što se dešava drugi Blejd raner Denisa Vilneva.
Ratovi devedesetih u Jugoslaviji (Titolendu) nisu počeli zbog sirotinje već zbog pomahnitalog nacionalizma. To nisu bili građanski, već etnički i verski ratovi. To treba da vodi računa i Plan rasta za Zapadni Blakan EU, jer se do normalizacije ne može stići tako što će se tabuizirani ratni narativi iz devedesetih prekriti ekonomskim prosperitetom i iznuđenim rezolucijama. Ili samo ovom jednom o Srebrenici u UN. To će biti varljiva normalizacija kao Titova modernizacija izvršena preko nivelisanja i guranja pod tepih nekih epizoda i proporcija Drugog svetskog rata na ovim prostorima. Nedovoljno kao i Berlinski proces Angele Merkel.
Evrooptimizam Vučić je relativizovao svojim cinizmom (evrorealizmom) da Srbija neće u EU moći pre Ukrajine. Da li je to stvarno realnije od nade da će Srbija u EU zajedno sa Hrvatskom, kako se dalo čuti na Samita EU u Solunu davne 2003?