Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, praktikuje prilično originalnu i uspešnu tehnologiju vladanja koja se zasniva na sistemu uzajamno funkcionalnih paradoksa. I u oviru svoje partije, koalicije i formalno nestranačkih javnih ličnosti koje ga podržavaju, Vučić ima ideološke protivurečnosti, ali koje sebe ne isključuju već naprotiv daju sinergetski efekat ’keč ol’ principu
Pad Kabula i dramatiče scene sa tamošnjeg aerodroma uzburkale su političke strasti i u Srbiji. Tim povodom na jednoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom koja fanatično podržava Vučića pojavio se Vojislav Šešelj, nekadašnji Vučićev politički mentor i haški osuđenik koji je pozdravio pobedu talibana i cinično dodao da će i u prostrano dvorište američke ambasade u Beogradu sutra da se sakriju ’izdajnici’ iz Srbije. Odmah na drugoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom koja takođe fanatično podržava Vučića, pojavio se Nenad Čanak, nekada istaknuti protivnik režima Slobodana Miloševića, koji je (aludirajući na Šešelja), one u Srbiji koji su zluradi nad bilansom američkog angažmana u Avganistanu nazvao ’srbibani’. Čanak i Šešelj su ideološki i medijski arhineprijatelji, ali funkcionišu u ’keč olu’.
U tom Vučićevom produktivnom sistemu uzajamno funkcionalnih paradoksa razvijaju se i ’srpski svet’ i ’otvoreni Balkan’. Za ideologa ’srpskog sveta’ uzima se stari Vučićev saborac Aleksandar Vulin, dok bi ’otvoreni Balkan’ mogao koncepcijski da se poveže sa Vučićevim agilnim predsednikom Privredne komore Srbije Markom Čadežom.
Devedesete godine i sve što danas asocira na njih su meki trbuh Srbije i to je idealan povod nacionalizmima – hrvatskom, bošnjačkom, albanskom i crnogorskom – da maskirajući svoju malignost demokratskim frazama zaigraju na staru kartu i opsesiju – optužbe na račun Beograda da vodi hegemonističku politiku koja je maltene ukodirana u srpskom biću.
Devedesete godine i sve što danas asocira na njih su meki trbuh Srbije i to je idealan povod nacionalizmima – hrvatskom, bošnjačkom, albanskom i crnogorskom – da maskirajući svoju malignost demokratskim frazama zaigraju na staru kartu i opsesiju – optužbe na račun Beograda da vodi hegemonističku politiku koja je maltene ukodirana u srpskom biću
Otuda Bakir, Milo i Kurti u ’otvorenom Balkanu’ uz alergijske reakcije vide samo sofisticirani ’srpski svet’, dok su se Zoran Zaev i Edi Rama pragamtično emancipovali od tog dogmatizma. Zaev da se relaksira od Bugara i Grka, a Rama od Kurtija. I Vučić se emancipovao od mračne faze saradnje sa makedonskom desnicom, pa sad ni Zaev u njegovim tabloidima nije više ’šiptar’ (pogrdni naziv za kosovke Albance), ali je Milo Đukanović naglašeno ’Milo Turčin’.
Edi Rama je negodovanja dela javnosti u Albaniji i na Kosovu zbog koncerta Gorana Bregovića na Festivalu piva u Korči nazvao histeričnom brukom i uporedio sa Srbima koji vređaju Dua Lipu na društvenim mrežama jer je kosovska Albanka, i time prilično racionalizovao stvari. Od stereotipa se ne znaju stvarni konteksti: Bregovića – muzičkog Tita – optužuju fanovi OVK da je njegova pesma ’Kalašnjikov’ bila ratna srpska himna iz devedesetih. Prava istina je ta da je ’Kalašnjikov’ bio himna masovnih i višemesečnih opozicionih protesta protiv Miloševića 1996/97.
Paradoksi nisu samo Vučićevi u Srbiji, ali nisu tako funkcionalni. Nacionalisti, pa i oni demokratski koji su protiv Vučića i njegove navodne izdaje Kosova protiv su izgradnje autoputa ka Kosovu, iako veruju da će Kosovo neka sila vratiti u Srbiju. A, upravo tim autoputem srpski turisti išli bi u Albaniju koja je ovog leta za njih hit destinacija. Paradoks s druge strane je da su i mnogi takozvani liberali (tu je i dosta bivših komunista), oduševljeni Titovom autoritarnom modernizacijom dok su istovremno frustrirano protiv Vučićeve autoritarne modernizacije. Dok je Vučić neotitoista bar koliko je i nacionalista.
Paradoksalno, ali radi.