Pozivom predsednicima Turske, Srbije i Hrvatske – Erdoganu, Vučiću i Milanoviћu, čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik (naoko bandoglav ali vrlo lukav), potvrdio je pragmatičnu lojalnost Vučiću, dao do značaja (političkog smisla) Milanoviću, dok je uvažavanjem Erdogana pokazao izvesno nipodaštavanje prema bošnjačkim elitama.
Time je Dodik nakon otvorenog prezira prema Valentinu Incku ukazao i na svoj stav prema novom Visokom predstavniku Kristijanu Šmitu (toj instituciji). Vučić je, po starom metodu, dozirano relaksirao Dodikov stav dokazujući svoju dejtonsku i svaku drugu konstruktivnost kad je reč o odnosu sa velikim silama. Obrnuto proporcionalnu odnosu prema demokratskim institucijama u Srbiji.
Dodik bi bio još pošteniji da je izostavio Vučića i Milanovića, a pored Erdogana zamolio Putina, i onoga ko bude naslednik Angele Merkel da brinu o Bosni. Uostalom, Erdoganu je Alija Izetbegović taj posao već ostavio u amanet. Kako su ex YU nacionalizmi vazalnog karaktera, uvek je celishodnije pregovarati sa sponzorima i pokroviteljima, a ne servilnim ili nabusitim lokalnim feudalcima.
Odlazeća nemačka kancelarka kroz inicijativu Berlinski proces kao da je htela da sve vrati na nulto stanje-na Region kako bi izgledao da se SFRJ raspala dogovorno, bez rata, a da je zadržala i unapredila ekonomske, infrastrukturne i kulturne veze. Ali, Berlinski proces je nemoćan protiv narativa raspada. Region je nesposoban da sam izgradi mehanizam pacifikacije sukoba, a Angela Merkel se istorijski apsurdno našla u poziciji maršala Tita – postala je arbitrarni centar moći. Vučić, Rama i Zaev jesu Tito, Nehru i Naser Open Balkana (meandar Berlinskog procesa), ali skandinavizacije Regiona (priključenja ostalih) nema bez nadvladavanja narativa i sinhronizacije identiteta.
Vučić, Rama i Zaev jesu Tito, Nehru i Naser Open Balkana (meandar Berlinskog procesa), ali skandinavizacije Regiona (priključenja ostalih) nema bez nadvladavanja narativa i sinhronizacije identiteta
A toga opet nema bez senzibilne normalizacije odnosa prema jugoslovenskom iskustvu. I naglašavanju njegovih emancipatorskih dometa, a ne samo onih istorijski kompromitovanih. Sa svojim ’Maršalovim planom’, Merkel je ohrabrivala neotitoističku komponentu Vučićeve politike. Naravno u neoliberalnom, a ne socijalističkom ključu. A, bizarno, kod Vućića i jeste kao kod Tita – ako ti se ne sviđa u zemlji, idi u Nemačku pa radi!
Povodom kancelarske penzije, Regionom se maltene šiti zebnja nalik onoj staroj – šta će biti sa Jugoslavijom posle Tita?
Vučić se rado poziva na Tita kad je u pitanju izgradnja infrastrukture, ili obnavljanje razgrađenog spoljnopolitičkog kapitala (Pokret Nesvrstanih), pa mu je i kancelarka Merkel (i Šreder kao konsultant) ono što su Titu bili Vili Brant i Helmut Šmit. Samo što su ova dva kancelara u Titu videla autoritet, dok je Vučić Merkel pitomac. I to je svakako bolje od Miloševićeve bandoglave arogancije. Iako se hvali suverenitetom, Vučić je Rusima naglasio da neće biti nove 1948!, aludirajući na Titov raskid sa Staljinom. Sve svoje priče o suverenitetu, Vučić skloni u stranu i kad se suoči sa prazninom Regiona nakom odlaska Kancelarke, pa se nimalo patetično pita – koga sutra da zovemo, ko će sutra da nas miri, podsećajući na slučajeve kao što su bili srpsko-hrvatski carinski rat kad je Merkel demonstrirala svoju arbitrarnu poziciju. Vučić bi rado preformulisao staru parolu: I posle Tita-Tito!
Između mnogih nedoslednosti Srpske napredne stranke, izdvaja se jedna doslednost: U noći izborne pobede 2012. Tomislav Nikolić je rekao da je Nemačka najveći prijatelj Srbije, a Vučić ispraćajući Merkel iz Beograda pre neki dan isto to potvrđuje.
Što ni danas nije lako objasniti Borisu Tadiću koji je sa kosovskim gardom dočekao i vidno naljutio avgusta 2011. Merkel u Beogradu. To je bio i Tadićev simbolički kraj.