Uprkos velikom međunarodnom ugledu, Tito nije imao snage da u Jugoslaviji organizuje rusko-američki samit. Prvo Vučićev poziv Trampu da poseti Beograd kao i nedavne spekulacije srpskih tabloida da će se Bajden i Putin sresti u Srbiji, nastavak su vlažnih državničkih snova da se dostigne slovenački ideal – kad su predsednik Milan Kučan i premijer Janez Drnovšek u junu 2001. bili domaćini Džordžu Bušu (mlađem) i Vladimiru Putinu na Brdu kod Kranja. Samit Bajden-Putin ipak je bio u Ženevi uprkos željama srpskih tabloida.
Iz pres klipinga lako ćete sastaviti kolekciju Bajdenovih ’antisrpskih’ izjava, ali čini se da prvi meseci njegove administracije nisu baš toliko ultimativni prema srpskim interesima kako se negde dalo pretpostaviti. Uostalom, za jedan nivo pritisaka Srbija je već fabrički podešena. Ne treba zaboraviti da Bajden u Prištini, avgusta 2016. jeste ponovio da je nezavisnost Kosova gotova stvar (’nema povrtaka nazad’), ali se založio i za formiranje famozne zajednice srpskih opština. Tadašnjem kosovskom predsedniku Tačiju Bajden je naglasio – ’Imate odgovornost da to ispunite ili će Priština izgubiti podršku SAD’. Bilo bi politički racionalno očekivati i da premijer Aljbin Kurti danas ima takvu ’odgovornost’.
Stiglo je leto – paralelno sa godišnjim odmorima i vreme Srebrenice i Oluje. Evo, navršilo se tri decenicije od raspada Jugoslavije, a narativi i identiteti iz devedesetih i dalje su odlučujući faktor odnosa u Regionu koji nije ni blizu da izgradi neki iole funkcionalan interni mehanizam pacifikacije sukoba bez arbitraže spolja.
Hajde malo da se igramo: Zamislite da je Jugoslavija opstala a da su tu i sadašnji glavni politički akteri. Da li bi glavne koalicije na hipotetičkim saveznim izborima bile: 1) Milo Đukanović-Andrej Plenković-Ramuš Haradinaj, 2) Aleksanadr Vučić-Janez Janša-Milorad Dodik- Nikola Gruevski, 3) Zoran Milanović-Dragan Đilas-Zoran Zaev-Tanja Fajon, 4) Aljbin Kurti-Bakir Izetbegović–Miroslav Škoro? A Zdravko Krivokapić? Pa možda nadstranački savezni premijer?
To što nema Jugoslavije ne znači da kriza i dalje nema jugoslovenski karakter. Hrvatska deli lekcije i uslove Srbiji šta mora da ispuni za članstvo u EU, dok iz bitnih političkih krugova u Beogradu čujem cinično utešnu racionalizaciju da će teško Srbija ikad doći u poziciju učlanjavanja, a i ako dođe sumnjamo da će se presudno o tome pitati Hrvatska.
Za sada ništa od ‘skandinavizacije’ regiona. Vučić je u srpskoj Skupštini ’beloruskog modela’ održao prilično racionalan govor o Kosovu (što je i izvestan otklon od Miloševićeve politike od pre tri decenije), a pitanje je koliko su ga poslanici koji su mu dugo aplaudirali uopšte razumeli. Za razliku od desničarske opozicije ili korisnih idiota s desnice u svom keč olu, Vučić ne govori nikad o punom suverenitetu Srbije na Kosovu već o kompromisu i srpskim interesima na Kosovu.
Nameću se i izvesne istorijske paralele: Trijanonski sporazum je zaključen 4. juna 1920. godine u palati Trijanon u pariskom Versaju, između zemalja Antante i Mađarske. Zbog gubitka dve trećine teritorije Mađari imaju ‘Trijanonsku neurozu’, dok Srbi i pre 1999. i NATO agresije imaju ‘Kosovsku neurozu’. Ta ‘Kosovska neuroza’ samo je jedno od kolektivnih psihičko-političkih stanja (neuroza) u regionu. Jedno stanje je i neuroza od ’velikosrpskog hegemonizma’. U Zagrebu, Sarajevu, Podgorici i Prištini, ’hegemonizam’ se doživljava kao prirodno stanje srpske politike čime se aboliraju svoji nacionalizmi kao ’odbrambeni’ ili još gore ’demokratski’ – proevropski.
Srpska nostalgija za devedesetim i recidivi te politike pomažu u održavanju tih stereotipa.