Bio sam sa Zoranom Đinđićem februara 2003. u Banjaluci, gde je on kao premijer Srbije išao u zvaničnu posetu Republici Srpskoj.
Tih dana svetska tema broj jedan bile su pripreme napada na Irak, a SAD su od saveznika (tad je to već bila i Srbija), tražile maltene referendumsko izjašnjavanje podržavaju li SAD u akciji obaranja režima Sadama Huseina?
Premijera Srbije su na konferenciji za medije u Banjaluci sačekala i pitanja kakva je pozicija Srbije u odnosu na američke planove za Irak? Đinđić je rekao, dobro se sećam, kako je Srbija izmučena zemlja koja pokušava da se ekonomski i demokratski konsoliduje od destruktivnih devedesetih godina i da jednostavno nema kapacitet da se izjašnjava o tako bitnim globalnim temama.
Čini se da bi predsedniku Vučiću danas bilo najelegantnije da kaže kako Srbija nema kapacitet da se izjašnjava o tako bitnim globalnim temama. Ali, kako i Vučić uvek ističe, Srbija više nije slaba – ima jaku privredu, lider je u regionu u ekonomskom rastu, a i dobro je naoružana (i stalno se naoružava), pa joj je otuda teže da se pravi benevolentna, blesava, odnosno da kao pobednica na izboru za mis univerzmuma kaže kako joj je nabitniji mir u svetu, a posle saniranje ozonskih rupa.
Za iskusnog Ivicu Dačića, bivšeg šef diplomatije, priča se da od svih srpskih političara najbolje ume ’da se pravi mrtav’ (prestane da diše) kad naiđe medved. To priznanje su mu u Srbiji odali mnogi – od Tadića do Vulina. E, sad, Vučiću bi bilo najbolje kad bi povodom ukrajinske krize imao tu Dačićevu tehniku da pa da se cela Srbija pravi da je mrtva. Tu željenu poziciju istako je i Vučić u izjavama koje je povodom Ukrajine dao dok je boravio u zvaničnoj poseti Monaku.
Nema fingiranog sna. Budnim nas drži i ruski medved i NATO. I Ukrajina koja nije priznala Kosovo. Ovo je do sada najveći izazov srpske politike vojne neutralnosti koju je Vućić preuzeo od Koštunice i razvio je
Ali, nema fingiranog sna. Budnim nas drži i ruski medved i NATO. I Ukrajina koja nije priznala Kosovo. Ovo je do sada najveći izazov srpske politike vojne neutralnosti koju je Vućić preuzeo od Koštunice i razvio je. Često je bilo sumnji da je famozna neutralnost samo eufemizam za prorusku poziciju, iako su vojne vežbe sa NATO vojskama i petnaest godina Srbije u Partnerstvu za mir govorili da postoji balans. Čak se nekad i više sarađivalo sa NATO, ali je Vučić zbog proruskog javnog mnenja medijski forsirao proputinovsku percepciju stvarnosti.
Ovo je najveći test i za politiku ’četiri stuba’ u spoljnoj politici (Brisel, Moskva, Peking, Vašington), koju je Vučić preuzeo od Borisa Tadića i mitoloigizirao je. Spektakularizacijom spoljne politike Vučić je kompenzovao demokratske deficite u unutrašnjoj. Putin mu je uvek bio jak adut u izbornim kampanjama. Da li je za Vučića pred aprilske izbore isplativo ili fatalno da se susretne sa Putinom?
Vučić često voli da se poredi sa Titom – i zbog modernizacije zemlje i zbog spektakularne spoljne politike, ali u nečemu ne bi voleo da se poredi sa Titom – sa njegovim raskidom sa Staljinom 1948. koji je omogućio Jugoslaviji liberalni komunizam i ekskluzivnu spoljnopolitičku poziciju. Iako u izvesnom smilsu neotitoista, Vučić nema Titove gabarite za drugi hladni rat koji za razliku od prvog može biti neuporedivo kraći, i koji se neće završiti ’krajem istorije’ kao s padom Berlinskog zida, već to može biti kraj istorije u bukvalnom smislu.
Uostalom, u vreme jedne špijunske krize u Srbiji koja je poremetila na tren odnose s Rusijom, Vučić je 2019. hitno izjavio da nam ne pada na pamet da pravimo novu ’48.
A i Putin ipak ceni više Staljina od Lenjina. Što je i potvrdio povodom Ukrajine.