Pitanje proširenja EU, od početka rata u Ukrajini, se tretira kao važno bezbednosno pitanje, i to više ohrabruje od potpisanih dokumenata u Berlinu važnih za ekonomsko integrisanje Regiona
Angela Merkel je objavila memoare. Berlinski proces namenjen Zapadnom Balkanu je njen projekat. Bez obzira na konkretne rezultate koji su ostvareni u poslednjih deset godina, i dalje se vodi polemika da li je Berlinski proces prečica ili zamena za članstvo u EU. Inicirajući proces koji je dočekao jubilej, Merkel je kao kancelarka Nemačke isticala da je jačanje regionalne saradnje, političko i ekonomsko povezivanje, ključno za ubrzavanje reformi neophodnih za članstvo u EU.
Ali, sve dok su ratni narativi iz devedesetih i tabuizirani identiteti na njima izgrađeni ultimativni, Berlinski proces je limitran, jer maltene želi da vrati Region u poziciju kao da se Jugoslavija raspala bez rata.
Na desetom samitu Berlinskog procesa, održanom 14. oktobra u Berlinu ove godine, predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen, i nemački kancelar Olaf Šolc ohrabrili su Zapadni Balkan. Ovo je ipak novi model ohrabrenja: Pitanje proširenja EU, od početka rata u Ukrajini, se tretira kao važno bezbednosno pitanje, i to više ohrabruje od potpisanih dokumenata u Berlinu važnih za ekonomsko integrisanje Regiona. I možda se sa ovakvim ubrzanjem istorije zaista ne može čekati još deset godina kako je istakao Olaf Šolc. Uglavnom, u Budimpešti na Samitu Evropske političke zajednice pred 46 lidera Vučić je poslao poruku da svi u Evropi treba da shvate da se svet promenio.
Posle Niksona 1970, Forda 1975. i Kartera 1980, hoće li Tramp biti četvrti predsednik SAD koji će posetiti Beograd, ili će srpski trampisti morati u Budimpeštu na hodočašće
„Crni labud“ je odličan psiho triler sa Natali Portman ali je i metafora za nepredviđene događaje sa teškim posledicama koju je promovisao statističar i analitičar rizika Nasim Nikolas Taleb. Inače i esejista i bivši trgovac sa Vol Strita. Holandski istraživači su 1697. bili prvi Evropljani koji su naišli na crne labudove na zapadnoj obali današnje Australije. Do tada se verovalo da postoje samo beli labudovi. Za vlast je tragedija na železničkoj stanici u Novom Sadu „crni labud“. Nesreća opet daje političku dinamiku u Srbiji.
Pobeda Donalda Trampa je (za sada) „beli labud“ za Vučića. Opozicija ima strepnju koja vodi u depresiju da Vučiću opet idu međunarodne okolnosti u prilog. I ugledni „Galup“ je potvrdio da je u Srbiji Tramp imao najveću podršku u Evropi. Tačno je i da su Srbi u Americi prvi put na tamošnjim izborima učestvovali organizovano i fokusirano. Vučićeva vlast ima dobre odnose sa ljudima bliskim Trampu.
Posle Niksona 1970, Forda 1975. i Kartera 1980, hoće li Tramp biti četvrti predsednik SAD koji će posetiti Beograd, ili će srpski trampisti morati u Budimpeštu na hodočašće, jer ipak je Orban pre Vučića? Hoće li se u Budimpeštu ići kao na Hungaro ring, kao na The Rolling Stones nekada kad im Srbija nije bila na vidiku, ili kao što katolici idu da vide papu? Bil’ mogli Orban i Vučić da zajedno organizuju dolazak Trampa, pa da on poseti obe prestonice? Bilo bi idealno da Tramp dođe u selo Pranjane na „Halijard“, obeležavanje akcije spašavanja američkih pilota u Drugom svetskom ratu koju su sproveli srpski rojalisti.
Pod uslovom da se Srbi pre toga ne razočaraju.