Razgovaraju Japanac i Bosanac o životnim prioritetima, pa Japanac kaže: Meni je Japan na prvom mestu, porodica na drugom, a kompanija u kojoj radim na trećem. Na to će Bosanac: Meni je porodica na prvom mestu, firma u kojoj radim mi je na drugom, a Japan mi je tek na trećem.
Iza vica krije se pitanje koje novinari skloni cinizmu streotipno postavljaju: ’Ima li Bosne i Hercegovine’? Četvrt veka od Dejtonskog sprazuma koji je zaustavo rat, Bošnjaci i dalje ne mogu da se naviknu na suštinsko postojanje Republike Srpske, dok Srbi i Hrvati inicijative za građanskom državom doživljavaju kao perfidne težnje ka majorizacijom.
Bošnjačke elite kao da ne shvataju da Srbi ipak pristaju na ’tehničku’ BiH. Kosovski Albanci nisu, niti bi pristali na ’tehničku’ Srbiju na Kosovu, pa eto jedan i konstruktivan primer nepoistovećivanja BiH i Kosova. Iako su te paralele uglavnom isforsirane – pa Republika Srpska služi za kompenzovanje srpskih deficita – paradoksalno je da bi ono od čega se kosovski Albanci konsterniraju možda bilo održivo rešenje za Kosovo – a to je ’Republika Srpska’ na Kosovu koja bi se, recimo, zvala Zajednica srpskih opština. Time bi Beograd pristao na ’tehničko Kosovo’, što je funkcionalno održiv eufemizam, dok bi se istovremeno osnažila ’tehnička’ – dakle jedinstvena BiH. Bez stalne pretnje da se devastira na jednu Gazu i dva Pridnjestrovlja.
U srpsko-albanskim odnosima nema ’narcizma malih razlika’ kao u odnosima Srba, Hrvata i Bošnjaka. Što može biti i relaksirajući faktor. Bivši američki ambasador u Beogradu Kameron Manter nije jedini koji smatra da je BiH složeniji regionalni problem od Kosova.
I ovaka nefunkcionala, ali mirna BiH, sad već duže traje od prve Jugoslavije (kraljevine) koja je trajala 23 godine (1918-41). Ali je tu i zebnja da je dejtonski mir zavistan od međunarodne konstealcije.
Selektivna rekonstrukcija istorije ugrađena je u dogmatizovane nacionalne narative u BiH. Sa svojim paradoksima: Pred rat 1992. Bošnjaci i Hrvati su preglasali Srbe na referendumu za nezavisnost, dok su 2020. odnosi hercegovačkih Hrvata sa Dodikom i Vučićem idealna politička podloga za ’mali šengen’ od koga zaziru Sarajevo i Podgorica.
Kao što je Džimi Hedriks govorio: ’Bluz je lako svirati, ali teško osetiti.’ Isto važi i za ’Dejton bluz’: Lako je govori u inkluzivnim frazama briselske birokratije, ali je teško osetiti BiH stvarnost i optimalizovati je u održivi razvoj. Kao što je apsurdno očekivati da Bošnjaci u Sandžaku navijaju za fudbalsku reprezentaciju Srbije kad igra protiv Turske ili BiH, tako je apsurno i očekivati da bosanski Srbi navijaju za BiH kad igra protiv Srbije ili Rusije. Ali, nije nemoguće da jednog dana Srbi navijaju za BiH kad igra protiv Bugarske ili Nemačke, ili Bošnjaci za Srbiju kad igra protiv Grčke ili Engleske. Građanski standardi se mogu valjda ostvariti i u postojeća dva entiteta. Milorad Dodik kritikuje Žozepa Borelja, šefa EU diplomatije, da ne razume suštinu Dejtona – u kolumni prigodno pisanoj za dejtonski jubilej – ne pominje entitete i narode, već ljude!? Upravo je to kvadratura kruga, ma koliko zvučalo blesavo: Povezati entitete i narode sa ljudima.
Tri člana Predsedništva BiH u zajedničkoj izjavi povodom jubileja bar su uspeli da se usaglase da poštuju žrtve, da saosećaju sa unesrećenima i da formalno podrže Dejton.
Borelj je na jubilej stigao u Sarajevo, i sa BiH ’trojkom’ simbolički nanovo osvetlio evropsku budućnost, koja deluje varljivo s obzirom na infiltraciju turskog i ruskog faktora.