Utapanje u kolektivno Ja, kako nam pokazuje istorija XX veka, završava u totalitarnom poretku o čijoj antihumanoj prirodi je suvišno raspravljati. Redukovanje političkih poruka na slogane i transparente počinje ličiti na tvitovanje i lišava ih ozbiljnih političkih ideja i mogućih putokaza za novu budućnost
Alber Kami je pod pojmom pobunjenog čoveka podrazumevao borbu za sebe, borbu za druge i borbu protiv vlastite pasivnosti. Ako bi hteli masovnoj pobuni u Srbiji naći dubinski razlog, treba ga tražiti u euforičnom odbijanju egzistencije u potpunoj obamrlosti ili, tačnije, na život koji se svodi na preživljavanje “od danas do sutra”. U takvom društvenom nihilizmu, koji je ukinuo ideju budućnosti, već decenijama se rađaju i odgajaju nove generacije i zato su, ovoga puta, oni nosioci i pokretači pobune koja potresa celokupno društvo i državu.
Tu, međutim, dolazimo do jednog “ali”! Taj masovni, solidarni, protesni hod kroz gradove u Srbiji, posle 6 meseci, počeo je ličiti na post-modernistički politički performans. Nema individualizacije, nema političkih govora, nema artikulacije nove budućnosti za njih i za druge. Postoji čak i rezolutno odbijanje da se studentska pobuna okarakteriše kao politička i da se, na bilo koji način, stave u istu korpu sa političkom opozicijom. Sama politika postala je ružna reč što, naravno, nije nikakvo čudo u uslovima u kojima celokupna budućnost ovisi o političarima kojima se ne može verovati ne samo u moralnim kategorijama, već i njihovoj sposobnosti donošenja zdravorazumskih odluka.
Politika potiče iz grčke reči politicos što znači građanski, javni, državni ili, pojmovno, opisuje baš sve ono što možemo nazvati studentskim akcijama danas. Prema tome, politika nije ružna reč!
I zato otkrivanje njihovog mesta u društvu ima obeležje mogućeg antagonističkog koncepta budućnosti. Antiindividualizam ih ozbiljno približava Bakunjinovom anarhističkom konceptu: “neću da budem Ja, hoću da budem Mi”. Utapanje u kolektivno Ja, kako nam pokazuje istorija XX veka, završava u totalitarnom poretku o čijoj antihumanoj prirodi je suvišno raspravljati. Redukovanje političkih poruka na slogane i transparente počinje ličiti na tvitovanje i lišava ih ozbiljnih političkih ideja i mogućih putokaza za novu budućnost. Politika potiče iz grčke reči politicos što znači građanski, javni, državni ili, pojmovno, opisuje baš sve ono što možemo nazvati studentskim akcijama danas. Prema tome, politika nije ružna reč!
Na kraju, da dođemo i do javno proklamovanog glavnog krivca za ovu krizu, Aleksandra Vučića. Umeće vladanja u krizi je glavna i kontinuirana karakteristika njegove političke veštine. Da li samo zato što je manipulativan, što je amoralan, što “iskreno laže” ili zato što, s druge strane, nije ponuđena prava artikulisana politička alternativa? Više se ne mogu nabrojati svi izbori koji prate 12 godina njegove vladavine ali, ipak, on je još uvek tu. Koliko god ga možemo optužiti za ideološku alhemiju u spoju evropeizma i nacionalnog šovinizma, njegovo dugo trajanje na političkoj sceni Srbije govori više o nama nego o njemu. Ratovi, sankcije, periferizacija doveli su do gubitka temelja, neizvesnosti i teskobe pred sudbinom. Mi moramo rekonstruisati vrednosne sisteme i na takvim novim temeljima graditi projekte naše budućnosti koji će počivati na veri u sebe. I zato, koliko god su studentski protesti bili obojeni političkim romantizmom, ipak smo bili deo tog duhovnog preobraćenja koje nam je bilo nužno potrebno.
