Mapa sajta

Petar Đukić, redovni profesor Tehnološko-metalurškog fakulteta

Najopasnije je da rudarenje krene na silu Boga

Na mnoge izazove održivom razvoju u Srbiji nismo odgovorili. Ipak, jedna stvar je poboljšana. To je ekološka svest i kultura održivosti, posebno manjeg i mlađeg, naročito obrazovanog dela populacije. Ako na tome budemo radili još više, nove generacije biće znatno odgovornije prema svom nasleđu nego što smo mi.

U ovom trenutku u aktuelnim raspravama o različitim projektima koji imaju svoj snažan ekološki uticaj stičemo utisak da je javnost u Srbiji dramatično polarizovana i da se zaštita životne sredine i ekonomski razvoj doživljavaju kao ekstremni polovi između kojih nema “srednje zemlje”. Da li treba bolje da biramo projekte, ili da drugačije postavimo javne politike koje regulišu ekonomski razvoj ili da se pozabavimo boljim informisanjem? Ovo pitanje postavili smo Petru Đukiću, profesoru Tehnološko-metalurškog fakulteta, stručnjaku za oblast održivog razvoja.

„Polarizacija nije potekla iz ekološke percepcije stvarnosti, već iz poljuljanog integriteta i poverenja u vlast, kao i uslod krize svih društvenih vrednosti izazvane potiranjem ionako urušenih institucija. Slično je skoro u čitavom svetu. Institucije funkcionišu samo ako ste sigurni da volja i moć ljudi neće biti iznad ustanova i zakona. Otuda nastaje i ova polarizacija koja ne vodi nikuda“, kaže naš sagovornik.

Koliko su rasprave koje imamo na ovu temu u Srbiji autohtone i specifične za naše prilike, a do koje mere one predstavljaju eho veoma ozbiljnih rasprava koje se upravo vode u svetu o ekonomskom progresu i održivosti?

Aktuelne rasprave u vezi sa klimom dobijaju sve više globalnu nijansu (uticaj delovanja OUN od Rija 1992. do Glazgova 2021), a takođe i za nas neophodnu evropsku (Zelena agenda EU i zeleni plan za Balkan 2020, konačno i nacionalno-regionalnu, koju tek treba da ustanovimo, ako mislimo dobro svima u regionu.

Mi ovde na Balkanu smo pojedinačno suviše slabi nemoćni i mali, a regionalno povišeno delovanje klimatskih promena je suviše jako da bismo imali sopstvene nacionalne strategije i mehanizme odgovora na klimatske promene. Potrebno je svrsishodno udruženo delovanje, bez ikakvih nacionalnih, ideoloških ili velikodržavnih predrasuda. Ovo su pitanja iznad svake ideologije, pa i „nacionalne“ politike.

Samo ako primenite princip „zagađivač- korisnik plaća“, bilo u vidu poreza, taksi, naknada ili kazni, dobićete po društvo bolje ekonomsko ponašanje ljudi

Kao ekonomista, kako gledate na ideje da se u potpunosti mora promeniti naše razumevanje privrednog rasta kao neprestanog proizvođenja sve većeg obima i broja dobara, robe i usluga?

Nisam pristalica kategorije „mora“. Na kraju krajeva, svi vidimo da se u životu ništa ne mora, osim da se umre. Upravo zato da se život Planete ne bi, u kosmičkom pogledu ovako naprečas ugasio, ljudi treba da urade koliko mogu (a zajedno mogu mnogo) i da spreče njeno ubrzano udumiranje.

E sada, koliko ljudi mogu? Mogu mnogo više, nego što su to do sada pokazali i učinili. Konkretno, ako primenite princip „zagađivač- korisnik plaća“, bilo u vidu poreza, taksi, naknada ili kazni, vi ćete dobiti po društvo bolje ekonomsko ponašanje ljudi. Danas su aktuelne naknade za korišćenje vode, prirodnih materijala i materijala iz zemlje, ali nisu dovoljne, ni u svetu, a kamoli kod nas.

Odakle dolazi toliko interesovanje kompanija za prirodne resurse?

Takva ofanziva na resurse proističe iz nekoliko aktuelnih činilaca: prvo, prirodni materijali, pa i mineralna goriva, kao sirovine industrijskog razvoja nisu izgubili na značaju, kao što je to izgledalo u poslednjim decenijama XX veka.

Tranzicija ka novim ekonomsko-tehnološkim strukturama i bezugljeničnim tehnologijama, nije jednostavna i karatkoročna stvar. Zato (tako rezonuju kompanije i mnoge „industrijske nacije“) nije loše iskoristiti još šta se može na stari način, i po zatečenim cenama i uslovima, pre nego što na snagu stupe novi sve restriktivniji ekološki standardi;
Konačno tu je i regionalni – nacionalni aspekt. Ako se neki projekat ne može provući kroz standarde, zakone i ekološku kulturu sopstvene zemlje, onda može još u nekoj drugoj zemlji, čiji rad, kapital, znanje, pa i prirodni resursi imaju mnogo nižu cenu.

Toga su svesne, kao velike i male kompanije, tako i nacionane države i regionalne ekonomije kao što je EU ekonomija. Drugo, tražnja za prirodnim rsursima trenutno naglo raste usled percepcije brzog povećanja globalne ekonomske aktivnosti nakon poandemijske recesije. Treće, dodatno gorivo za traganje i preraspodelu prirodnih resursa u svetu pružaju informacije o ultraekološkoj budućnosti industrija i tehnologija, posebno nakon informacija koje stižu od Panela za klimatske promene, kao i nakon globalnih konferencija o klimi i životnoj sredini.

Koliko su globalne politike koje se odnose uvođenje principa cirkularne ekonomije reflektovane u našem institucionalnom okviru i operacionalizovane na praktičnom nivou?

Cirkularna ekonomija je samo jedna zaokružena zamisao, model kao što su prethodno bili održivi razvoj (obuhvata mnogo više od ekonomije), nešto kasnije „zelena ekonomija“, a evo i najnovijih kao što su „bioekonomija“ pa čak i „klimatska ekonomija“. Pojmovi su sadržajno skoro isti, a razlikuju se samo po tome šta je u fokusu analize. Ako pri dizajniranju industrijkog procesa imate u vidu pre svega zatvaranje ciklusa korisne energije i potpuno iskoriš

enog otpada, dakle postupka koji uopšte ne doprinosi poremećaju ekosistema, bez štetne emisije, ili iscrpljivaja resursa, onda je to cirkularna ekonomija (ekološki zaokružen sistem privređivanja). A ako vam je u dizajniranju proizvoda i postupka prooritet povoljno delovanje na klimu odnosno doprinos akciji za klimu, to se zove klimatska ekonomija. Oni koji bi u procesima i reprodukciji da kopiraju prirodu (ekonomija bez ostaka kao što je kompletna razmena naterija i energije između Sunca, Zemlje, biljaka, životinja, gliva i bakterija) onda je to bioekonomija.

Svi ti novi pojmovi su dobrodošli, mada lično preferiram jedan. To je održivi razvoj, zato što se ne odnosi samo na ekonomiju već i na socijetet, politiku, društvene ustanove, kulturu… Održivi razvoj prevazilazi ciljeve bilo koje sektorske strategije i politike i zato nam treba jedna strategija o tome kako dalje da se razvijamo u celini. Imali smo strategiju održivog razvoja, koje je nažalost „istekla“ 2017, bez adekvatne zamene. Klimatska strategija, čiji se nacrt trenutno doteruje, nije dovoljno dobra zamena za održivi razvoj.

Ni jedan rudnika koji rade kod nas nije i ne može biti ekološki podoban, odnosno prijateljski po životnu sredinu. Ali to ne znači da se ne može govoriti i o održivom (ne „zelenom“) rudarstvu.

Koliko je akademska javnost uključena u oblikovanje tih politika, kako na opštem nivou tako i na nivou konsultovanja i traženja ekspertskog mišljenja u vezi velikih projekta koji se započinju a fundamentalno utiču na procese ekonomskog i društvenog razvoja?

Akademska javnost u nas je kao i svaka druga javnost i struka, duboko podeljena, po interesnom šavu. Oni koji su uključeni u većoj meri u zvanične projekte, (čast izuzecima) uglavnom se trude da obrazlože da nešto, što promoviše vlast, mora i teba jer je to najbolje rešenje. Drugi deo ima suprotno stanovište. Izrazit primer je stručna ocena arhitekture i infrastrukture Beograda, Beogradski metro, otvaranje rudnika po Srbiji, nova naselja i projekti počev od beogradske gondole, jarbola i spomenika, pa sve do stambenog kompleksa na makiškom polju uz vodoizvorište Beograda. Šta je od toga i koliko rizično, šta prihvatljivo, neprihvatljivo kao i alternartivna rešenja nisu predmet rasprave. Mora se priznati ipak da akademska nezavisnost i časno uticanje struke još uvek tinjaju i (retko) progovaraju, poput saopštenja i izjašnjenja 90% nastavnika Građevisnog fakulteta o lošem i štetnom izboru metro linija za Beograd.

Na osnovu te i takve strukovne akademske hrabrosti očekujem da dođe do pobune i iznošenja zajedničkog stava eksperata Saobraćajnog fakulteta, instituta Jaroslav Černi, Hidrološkog dela Rudarskog fakulteta, Građevinskog i drugih fakulteta u vezi sa javnim projektima, bez obzora na bilo koju strukturu vlasti.

Da li kao javnost imamo mogućnost da čujemo sve argumente koji bi nam pomogli da donosimo odluke?

Nemamo iz više razloga. Najpre, jer se (svaka) vlast trudi maksimalno da blokira takve rasprave i argumente, davanjem kratkih rokova ili svođenjem javnih rasprava na online konferencije, na primer u režiji Privredne komore, kao praradržavnog organa. Drugi razlog je što se stru

na udruženja i naučne asosijacije dobrim delom trude da se ne zamere vlastima, pa izbegavaju otvorene i kritičke rasprave o javnim projektima, držeći se teorije, i ne zalazeći u polje razvojne politike. Konačno, interesi su čudo, mnogi naučnici, ili kulturni radnici od ugleda su kupljeni ili su zaplašeni da će ostati bez privilegija, direktorskih mesta, ili apanaže pri rukovođenja državnim projektima itd;

Koliko na nivou kompanija imamo dobro postavljene poreske i druge instrumente koji bi podsticali biznis sektor da traži poslovna rešenja koja vode računa o pitanjima održivosti?

Država treba da uredno preispituje i koriguje rudnu rentu, takse za zagađenje i druge naknade u skladu sa novim naučnim saznanjima, monitoringom stanja resursa i napretkom svesti.

U rudarskom sektoru u Srbiji danas, vi imate najveće ekološke i razvojne, odnosno zdravstvene, pa i socijalno dugoročne štete od poslovanja Kolubare i Kostolca u okviru EPSa. Druga po štetnosti rudarsko-industrijska aktivnost je postojeće rudarenje bakra, nešto zlata u Boru (Ziđin), Železara u Smederevu (trenutno nećemo govoriti o individualnim ložištima i saobraćaju). Konačno, preostalo je nešto malo rudnika metaličnih i nemetaličnih sirovina. Ni jedan od tih rudnika nije i ne može biti ekološki podoban, odnosno prijateljski po životnu sredinu. Ali to ne znači da se ne može govoriti i o održivom (ne „zelenom“) rudarstvu.

Međutim, digla se orgomna prašina (samo delimično opravdano zbog istraživanja) i mnogo važnije (otvaranja) rudnika litijuma i bora. Nema dijaloga, i jedni i drugi teraju po svome. Time se neće u svetu i Srbiji definitivno prekinuti rudarenje, kao što se neće uz pomoć partijskih pritisaka i instrumentalizovanog refenendiuma moći pokrenuti održivo rudarenje. Najopasnije je da rudarenje krene na silu Boga, pa da ljudi tamo vrše neke opstrukcije, kao što se to dešava u svetu.

ĆUTANJE

Svaka vlast ponekad dolazi u sukob sa javnim interesom, ali naučnici i struka nikada to sebi ne treba da dozvole. Ona nema pravo na pasivizaciju i ćutanje.

OGRANIČENJA

Mi na Balkanu smo pojedinačno suviše slabi i nemoćni, a regionalno delovanje klimatskih promena je suviše jako da bismo imali sopstvene nacionalne strategije.

PROPUSTI

Globalne politike nedovoljno su integrisane u naše institucionalne okvire, pa tako nisu ni dovoljno operabilne na praktičnom nivou.

Više...

Fanina Kovačević-Popaz, izvršna direktorka HBA

Doslednost i inovativnost

Dvadeset godina uspešnog rada predstavljaju izvor inspiracije i dobrih praksi koje će Helensko privredno udruženje Srbije nastaviti da primenjuje i u trećoj deceniji svog...

Slavica Đukić Dejanović, ministarka prosvete

Razumemo izazove i šanse digitalizacije

Srbija korača u susret svim promenama koje savremeni globalni tokovi diktiraju i spremna je da odgovori na sve izazove koje u sferi obrazovanja nameću...

Miloš Đuričanin, direktor strategije i razvoja Nordeus fondacije

Škola budućnosti je škola mogućnosti

Naša vizija je da deci i mladima damo platformu za stvaranje i učenje kroz iskustvo, putem koje mogu da se povezuju, zajedno stvaraju, uče...

Borge Brende, predsednik Svetskog ekonomskog foruma

Još uvek možemo da stvaramo čuda

U svetu prepunom polarizacije, krhkih ekonomskih izgleda i pretnji kao što su misinformacije, klimatske krize i neizvesnosti u pogledu liderstva, nekoliko važnih dostignuća nagoveštava...

Vesti

Srbija i BiH među 11 zemalja koje dobijaju zajam od Razvojne banke Saveta Evrope

Razvojna banka Saveta Evrope (CEB) odobrila je zajmove vredne 1,3 milijardi evra za 11 zemalja članica te organizacije, uključujući...

Potpisani ugovori o finansijskom aranžmanu za vetropark Pupin

Set ugovora za finalizaciju finansijskog aranžmana za izgradnju Vetroparka "Pupin" sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj potpisan je...

Đedović Handanović: Nuklearna energija u Srbiji najranije 2039. godine

Nuklearna energija u Srbiji biće realnost najranije 2039. godine, ako bismo sada počeli da radimo na tom projektu, izjavila...

Finska sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, Srbija među državama sa najvećim rastom sreće

Finska je sedmu godinu zaredom najsrećnija zemlja na svetu, sa nordijskim susedima Danskom (2), Islandom (3) i Švedskom (4)...

Univerzitet u Beogradu postao deo najvećeg svetskog naučnog projekta u CERN-u

Univerzitet u Beogradu i Evropska organizacija za nuklearno istraživanje CERN zaključili su u Ženevi Memorandum o razumevanju, čime je...